Znanstvenici

1. Albert Einstein   

Jedan od najvećih fizičar-teoretičara 20. stoljeća i najistaknutiji stvaratelj novog doba u fizici rođen je 14. ožujka 1879. u Ulmu u židovskoj obitelji koja nije bila odveć religiozna. Otac Hermann bio je trgovac kemijkalijama i elektrotehničkim materijalom, a sina je poticao da postane inženjer. Majka Paulina više je bila naklonjena glazbi te je ustrajvala u tome da Albert uči svirati violinu. Sve do svoje treće godine nije progovorio, ali je pokazivao nevjerovatnu radoznalost i brilijantnu moć shvaćanja kompliciranih matematičkih koncepata. Roditelji su poticali njegovo samopouzdanje i dopuštali mu već u dječačkoj dobi da sam donosi odluke o svom obrazovanju, karijeri, vjeri i državljanstvu. Kada mu je bilo pet godina dobio je na poklon kompas, a magenetska igla kojom upravlja nekakva njemu nevidljiva sila impresionirala ga je. Bio je toliko nadaren da je u dobi od 12 godina sam sebe naučio geometriju. Školovanje je započeo u Münchenu u Katoličkoj školi, a potom ga nastavlja u Lutipold gimnaziji. Nezadovoljan sustavom učenja (bilo mu je 15 godina) napušta školu i pridružuje se roditeljima u Italiji jer se odlučuje školovati samostalno. Kako se nije uspio upisati na Švicarski institut za tehnologiju školu završava u Aarau. U Švicarskoj će studirati matematiku i fiziku na Visokoj Tehničkoj školi u Zürichu. Istovremeno u školskom sustavu mrzio je bešćutno podvrgavanje disciplini, nemaštoviti školski duh i postojeće metode učenja. Često je izostajao s predavanja i koristio to vrijeme učeči fiziku na svoj način te svirajući svoju voljenu violinu. Položio je sve ispite i diplomirao 1900. poručavajući zabilješke svog kolege Marcela Grossmana. Možda je suvišno spomenuti kako profesori nisu imali lijepo mišljenje o njemu.

Zaposlio se u (1902.-1909.) u Patentnom zavodu u Bernu (Švicarska) kao ispitivatelj patenata. To mu je dalo vremena posvetiti se vlastitim radovima te u tom razdoblju otkriva niz osnovnih zakona prirode (brzinu svjetlosti kao maksimalnu brzinu, dilataciju vremena i novu interpretaciju dilatacije dužina, te ekvivalentnost mase i energije, korpuskularnu prirodu svjetlosti i princip ekvivalencije te osnovu opće teorije relativnosti). Prvi se puta vjenčao 1903. u Zürichu s matematičarkom Milevom Marić iz Novog Sada s kojom je zajedno studirao na Visokoj Tehničkoj školi. U tom su braku rođena dva sina (Hans Albert, Eduard) i kćerku (Lieserl). U ožujku 1905. tada vodećem njemačkom časopisu na polju fizike Annalen der Physik članak naslovljen Razmatrajući heuristički pogled prema emisiji i transformaciji svjetlosti. U tom radu iznosi novo viđenje strukture svjetlosti te zaključuje da svjetlost ima dvojnu prirodu - ovisno o tipu eksperiment svjetlost će se ponašati kao čestica ili kao val. U travnju iste godine završava svoj doktorski rad Novo određivanje molekularnih dimenzija te prima doktorat sveučilišta u Zürichu. U lipnju te 1905. objavljuje članak u kojem stvara temelje onome što ćemo kasnije poznavati pod nazivom specijalna teorija relativnosti. Četiri godine kasnije (1909.) postaje izvanredni profesor teorijske fizike na sveučilištu u Zürichu i redovni profesor na Visokoj Tehničkoj školi. Na njemačko govorno sveučilište u Pragu premješten je1911., ali je 1912. vraćen na sveučilište u Zürichu. Prije toga radio je dvije godine kao predavač na zamjeni na istom sveučilištu. Od 1914. direktor je Kaiser-Wilhelmovog instituta u Berlinu (Kaiser-Wilhelm-Institut für Physik) i član Pruske akademije znanosti.

Svoju drugu suprugu, koja mu je bila sestrična, Elsu Löwenthal sreo je tijekom kratkog posjeta Berlinu na jednom od svojih putovanja 1912. Kada se 1917. teško razbolio Elsa se o njemu brinula sve do oporavka, a njega je ta njezina skrb dirnula. Vjenčali su se 1919., a obojima je to bio drugi brak. U braku su bili 17 godina, a Elsina kćerke iz prvog braka (Ilse i Margot) Einstein je priglio kao vlastite. U to vrijeme u Berlinu radi na svojoj teoriji gravitacije, koja je sadržana u općoj teoriji relativiteta, objavljenoj u dopunjenom obliku 1916. godine. Tih godina ponovo prima njemačko državljanstvo. Pridružuje se 1925. Mahatmi Gandhiju i drugim tada istaknutim mirotvorcima u potpisivanju izjave u kojoj se protive obveznom služenju vojnog roka smatrajući kako se vojnom obukom ljudi uče ubijati. Po dolasku Hitlera na vlast 1933. Einsteinu su oduzete sve funkcije i konfisciran imetak. U znak prosvjeda Einstein se odriče njemačkog državljanstva i odlazi u Sjedinjene Države gdje do kraja života radi u Institutu za viša znanstvena istraživanja (Institute for Advanced Study) u Princetonu. Američko državljanstvo dobiva 1940., ali zadržava švicarsko koje je imao ranije. Unatoč tome što su mu dali državljanstvo američke su vlasti sumnjičile Einsteina da špijunira u korist Sovjeta, ali iako je u njegovu dosjeu oko 1500 stranica teksta u kojima se nabrajaju njegove sumnjive političke aktivnosti Einstein nikada nije javno optužen za suradnju s komunistima. Einstein nije nikada ni krio da podupire socijalizam dok je kaptizalizam opisivao kao "eknomsku anarhiju". Nakon što mu je druga supruga Elsa umrla 1936. k Einsteinu se doeslila njegova sestra Maja koja je s njim živjela sve do svoje smrti 1951. godine.

Za razliku od mnogih svojih kolega smatrao kako je jedini izvor znanja iskustvo. Bio je čovjek širokih koncepcija, slobodouman, slobodoljubiv i konzekventan mirotvorac koji se uvijek zalagao za pravdu i mir. Na početku 1. svjetskog rata odbio je potpisati deklaraciju njemačkih učenjaka koji su se složili sa stupanjem Njemačke u rat. Svoju punu podršku dao je mirotvorstvu i cionizmu, ali se nakon odlaska iz Njemačke i dolaskom nacista na vlast nije zalagao za miroljubiv odnos prema nacistima. Stoga je bio meta mnogim antisemitskih i desno orijentiranih elemenata u Njemačkoj čak su nacisti i njegove znanstvene teorije javno izvrgnuli, posebice teoriju relativiteta. Na njegovo upozorenje 1939. (Einstein je s još nekoliko poznatih fizičara napisao pismo predsjedniku Franklinu D. Rooseveltu) kako bi Nijemci mogli načiniti atomsku bombu, započeli su u Sjedinjenim Državama istraživački radovi za proizvodnju takve bombe. Kasnije se Einstein uporno borio protiv primjene toga oružja. Nakon zavšretka 2. svjetskog rata angažirao se na svjetskom razoružavanju i nastavio davati svoju podršku cionistima ali je odbio ponudu vođa države Izrael da postane prvi predsjednik Izraela. Preminuo je 18. travnja 1955. u Princetonu (savezna država New Jersey).

Njegovo glavno djelo je teorija relativiteta koja je ne samo od osnovne važnosti kao temeljni okvir za daljnji razvoj teorijske fizike, već duboko zahvaća i u filozofske koncepcije, napose o prostoru i vremenu, a povrh toga u probleme kozmologije i kozmogonije. Osim te teorije fizici je dao i druge vrlo važne priloge. Tako je 1905. uveo hipotezu o kvantima svjetlosti ili fotonima tj. pretpostavku da se svjetlost može shvatiti i kao roj čestica kada se trebaju objasniti neke pojave, napose fotoefekt. Godine 1917. izveo je prve kvantne zakone za materiju. Za radove na polju kvantne teorije dodijeljena mu je 1921. Nobelova nagrada. Razvio je teoriju fizičkog polja tražeći vezu među gravitacijskim i elektromagnetskim poljem.

2. Arhimed iz Sirakuze 

Arhimed iz Sirakuze, navodno jedan od trojice najgenijalnijih matematičara svih vremena, bio je vrhunac helenske matematike i najveći fizičar starog vijeka. Rodio se 287. godine pr. n. e. Njegov je otac bio Fidija, astronom i matematičar, jedan od onih profesionalaca koji su bili bliži astrologiji nego matematici dok ga filozofija uopće nije zanimala. Fidija se izgledao rukovodio načelom: sinu treba dati znanje u ruke i neka on s njim čini što mu volja. Arhimed je brzo usvojio očeva znanja koja su za njega bila tek početak naukovanja. Njegov duh tražio je još znanja i učenja, a to mu nitko nije mogao pružiti u Sirakuzi. Stoga je otišao u Aleksandriju (današnji Egipat) gdje su moćni Ptolomejevići osnovali čuvenu Aleksandrijsku knjižnicu. U Aleksandrijskoj knjižnici gdje se njegovala filozofska svestranost i na najbezočniji način laskalo vladaru Ptolomeju i njegovoj supruzi Euergeti, radilo je mnogo mladih i sposobnih matematičara. Najsvestraniji je bio sjajni Eratosten, budući Arhimedov prijatelj. Nepisano pravilo je nalagao da svako otkriće prije objavljivanja mora biti poslano nekom drugom matematičaru na provjeru. Tako su vršnjaci Arhimed i Eratosten sve do Arhimedove smrti izmjenjivali brojna pisma u kojima su se nalazila gotovo sva otkrića i jednog i drugog.

Vrativši se u Sirakuzu, Arhimed se u početku bavio astronomijom veoma ambiciozno, želeći odjednom sve. Sirakuza nije dugo mogla uživati svoju slobodu te se stoga Arhimed spremao za obranu svoga grada kako je znao i umio. Gradio je do tada neviđene strojeve trošeći na tom poslu svoju veliku darovitost. Koncentracija genija bila je tako velika kod Arhimeda da on u pojedinim trenucima ne vidi ništa drugo osim problema kojem se posveti. Arhimed je utemeljitelj hidrostatike – područja mehanike koje opisuje zakone tekućina i plinova, te zakone ravnoteže tijela uronjenih u tekućinu. Uz Arhimedovo ime vezane su brojne legende, a danas ga najviše spominjemo zahvaljujući Arhimedovu zakonu.

Arhimed je otkrio da na tijelo uronjeno u tekućinu djeluje uzgon, odnosno sila koja tijelo potiskuje prema gore i po iznosu je jednaka težini istisnute tekućine.

Prema legendi, Arhimed je ushićen otkrićem ove zakonitosti nag izletio iz kade i potrčao ulicama Sirakuze vičući: „Heureka!“ („Pronašao sam!“). Legenda dalje govori da je poticaj za ovo otkriće dobio od vladara Sirakuze koji mu je postavio zadatak da ispita je li jedna od njegovih kruna načinjena od čistoga zlata ili sadrži i jeftinije srebro. Pri tome, kruna nije smjela biti uništena. Arhimed je krunu uronio u vodu i mjerenjem istisnine doznao njezin obujam. Vaganjem je izmjerio njezinu masu pa odredio gustoću. Taj je podatak usporedio s gustoćom čistoga zlata.

Najveću slavu stekao je svojim raspravama o zarobljenim geometrijskim tijelima, čiju je površinu i zapreminu izračunavao složenom metodom bliskom današnjem infinitezimalnom računu. Također je pronašao zakone poluge, položio osnove hidrostatici i odredio približnu vrijednost broja Pi (3,14). Pored toga izumio je tzv. Arhimedov vijak za podizanje velikih količina vode na veću razinu. Pronašao je i tzv. Arhimedov zakon.

Arhimedova smrt, za vrijeme opsade Sirakuze, poznata je u okvirima koji su do nas stigli zahvaljujući Plutarhovom životopisu vojskovođe Marcela. Međutim izgleda da Plutarh stvari dotjeruje kada kaže da se Marcel ljutio i bio ogorčen na vojnika koji je ubio Arhimeda. Ali onu poznatu rečenicu koja se pripisuje Arhimedu: "Noli turbare circulos meos" (Ne diraj moje krugove) nije ostavio Plutarh nego povjesničar Valerije Maksim. On je napisao: "Smatrajući kako ove riječi vrijeđaju moć pobjednika vojnik mu je odsjekao glavu i Arhimedova krv poprskala je njegov znanstveni rad". Teško je povjerovati da se Arhimed mogao razumijeti s Rimljaninom jer je on govorio grčki, a vojnik latinski. Umro je 212. godine pr. n. e.

3. Aristotel    

Aristotel je roden 384. godine p.n.e. u Stagiri, grckoj koloniji na makedonskom poluotoku. Njegov otac, Nikomah, radio je kao dvorski liječnik kod kralja Amintasa III Makedonskog, djeda Aleksandra Velikog. Vjeruje se da su Aristotelovi preci bili na ovoj dužnosti i kod ranijih makedonskih kraljeva. Pretpostavlja se da je, kada je otišao u Atenu sa 18 godina, Aristotel imao i neka znanja iz medicine koja je dobio od oca.

Od 18. do 37. godine pohada Akademiju kao Platonov ucenik. Razlike u filozofskim stavovima bile su osnova za stvaranje raznih legendi o odnosima Platona i Aristotela. Evidentno je da su neslaganja u stavovima postojala, pošto Aristotel vrlo rano pokazuje interesovanje za prirodne cinjenice i zakone za razliku od Platonovih idealistickih stavova. Bilo kako bilo, nema nikakvih dokaza da su za vreme Aristotelovog boravka na Akademiji odnosi izmedu dvojice filozofa bili zategnuti ili prekinuti.

Zapravo, Aristotelovo ponašanje posle Platonove smrti, njegova stalna saradnja sa Ksenokratom i ostalim platonistima, te reference na Platonovo ucenje u njegovim delima dokazuju da je, iako je i bilo sukoba mišljenja izmedu Aristotela i Platona, medu njima postojalo duboko razumevanje i tolerancija. Takode, price kažu da je Aristotel najviše neslaganja imao sa epikurejcima, koji su bili poznati i kao "klevetnici". Iako se ovakve legende cesto nalaze kod ranih kršćanskih pisaca kao što su Justin Isposnik i Grigorije Nazijazin, razlog leži najviše u cvrstom sistemu vrijednosti koji su Aristotelu usadili rani kršćanski heretici, a ponajmanje u nekom dobro utemeljenom povijesnom vjerovanju.

Poslije Platonove smrti (346. p. n. e.), Aristotel sa Ksenokratom odlazi na dvor Hermijasa, vladara Atarnije u Maloj Aziji i ženi se sa Pitijom, vladarevom necakinjom i pokcerkom. Godine 344. p. n. e., Hermijas gine u pobuni i Aristotel sa porodicom odlazi u Mitilenu. Posle godinu-dvije, na poziv kralja Filipa II Makedonskog odlazi u rodnu Stagiru da bi postao ucitelj Aleksandra Velikog, koji je tad imao 13 godina.

Plutarh piše da Aristotel Aleksandra nije poucavao samo etici i politici vec ga je upucivao i u daleko dublje tajne filozofije. Mnoštvo je dokaza da je Aleksandar mnogo naucio od Aristotela, a i da je Aristotel imao koristi poucavajuci mladog princa (iako se Bertrand Rasel ne slaže s ovim navodima). Zahvaljujuci ovom uticaju, Aristotel je od Aleksandra dobijao znacajna novcana sredstva za nabavku knjiga, a po svemu sudeci, obnovljena moc Aleksandrove vojske posljedica je, barem djelomicno, i Aleksandrovog odnosa sa Aristotelom.

Po navodima Plutarha i Diogena, Filip je 340. p. n. e. godine do temelja spalio Stagiru, Aristotelov rodni grad, ali je Aristotel uspeo nagovoriti Aleksandra da ga obnovi.

Oko 335. p. n. e., Aleksandar odlazi u pohod na Aziju a Aristotel, koji je od Aleksandrovog dolaska na makedonski tron imao ulogu neslužbenog savetnika, odlazi ponovo u Atinu i otvara sopstvenu filozofsku školu. Moguce je da je Aristotel, po kazivanju Aula Gelijusa, vodio školu retorike za vreme svog prethodnog boravka u Atini; ali, sada, sledeci Platonov primer, on pocinje davati redovne casove iz filozofije u gimnazijumu sagradenom u cast Apolona Likijskog, po kojem je škola dobila ime Licej. (Škola je takode bila poznata i kao peripateticka škola pošto je Aristotel voleo da raspravlja o filozofskim pitanjima sa svojim ucenicima šetajuci gore-dole, peripateo (lagana šetnja), peripatoi (oko gimnazijuma).

Za vreme trinaestogodišnjeg perioda (335. p. n. e. — 322. p. n. e.) koji je proveo poucavajuci u Liceju, Aristotel je napisao vecinu svojih djela. Po uzoru na Platona, piše „Dijaloge“ u kojima popularnim jezikom iznosi osnove svog ucenja. Takode je napisao nekoliko studija (o kojima ce biti govora kasnije) o fizici, metafizici itd; u kojima je stil formalniji, a jezik uceniji nego u „Dijalozima“. Ovi tekstovi otkrivaju u kojoj mjeri su mu bili korisni materijali i pisani izvori koje mu je Aleksandar svojevremeno obezbijedio. Oni posebno pokazuju povezanost njegovog ucenja sa radovima grckih filozofa, njegovih prethodnika, te kako je nastavio, osobno ili preko drugih filozofa, istraživanja prirodnih pojava. Plinije tvrdi da je Aleksandar stavio pod Aristotelov nadzor sve lovce, ribare i pticare u svom kraljevstvu te sve nadzornike kraljevskih šuma, jezera, mocvara i pašnjaka što je bilo vrlo verovatno uzevši u obzir Aristotelova radove iz zoologije. Aristotel je izuzetno dobro poznavao radove svojih prethodnika tako da Strabon konstatuje da je Aristotel medu prvima poceo stvarati veliku biblioteku.

U posljednjim godinama Aristotelovog života odnosi izmedu njega i Aleksandra postaju veoma zategnuti zahvaljujuci stradanju i kazni Kalistenovoj kojeg je Aristotel svojevremeno preporucio Aleksandru. Bez obzira na sve, u Ateni su i dalje smatrali Aristotela Aleksandrovim prijateljem i predstavnikom Makedonije. Naravno, nakon što je u Atenu stigla vest o Aleksandrovoj smrti i nakon što izbili nemiri koji su doveli do Lamijskog rata Aristotel postaje nepopularan kao i svi Makedonci. Atmosferu nepoštovanja i omraženosti, koju su svojevremeno osetili Anaksagora i Sokrat, doživeo je, još bezrazložnije, i sam Aristotel. Napušta Atenu izjavljujuci (po svijedocenjima mnogih antickih autoriteta) da nece pružiti Atenjanima šansu da se po treci put ogreše o filozofiju. Nalazi utocište na svom seoskom imanju u Kalkisu u Eubeji gde i umire sljedece godine, 322. p. n. e. od dugogodišnje bolesti. Price da je njegova smrt posledica trovanja kukutom, kao i legenda da se bacio u more „jer nije mogao objasniti valove“ nemaju povijesne osnove.

Vrlo malo se zna o Aristotelovom fizickom izgledu osim iz njemu nenaklonjenih izvora. Njegove ocuvane statue i biste, koje vjerovatno datiraju iz prvih godina djelovanja peripateticke škole, prikazuju covjeka prosjecne visine, oštrih crta lica i pronicljivog pogleda. Na osnovu njegovih tekstova, testamenta (nesumnjivo vjerodostojnog), odlomaka iz njegovih pisama te svjedocenja njegovih objektivnih suvremenika zakljucujemo da se radilo o visokomoralnom covjeku blage naravi, posvecenog porodici i prijateljima, koji je blago postupao sa svojim robovima, bio milostiv prema svojim neprijateljima i protivnicima i zahvalan svojim dobrociniteljima. Kada je platonizam prestao da dominira svijetom kršćanske misli i kada su se Aristotelovi radovi poceli proucavati objektivno i bez straha, u djelima kršćanskih pisaca 13. vijeka (isto kao i kod objektivnih pisaca njegovog vremena) Aristotel se opisuje kao čovjek blage naravi, dostojanstvene pojave, skroman i bez ijednog moralnog nedostatka, „najveći od onih koji znaju.“
 

4. Alfred Nobel    

Alfred Nobel rođen je u Stockholmu u obitelji gdje je prvo njegov otac pokušao sa novim izumima npr njegov izum ako niste znali je šperploča, ali nije imao novca da svoje ideje ostvari. Alfred je uskoro sa svojom obitelji preselio u Rusiju gdje je zajedno sa svojom braćom imao najbolje učitelje, iako se financijski još nisu uspjeli oporaviti.

Pričao je 4 jezika pored svog materinjeg i bio je veliki pobornik prirodnih znanosti.
Nikad se nije ženio iako se pričalo da je imao dvije velike ljubavi Bertu Kinsky i Sophie Hess koja ga je ostavila zbog mladog austrijskog činovnika.

Na velika vrata u svijet znanosti ulazi 1865. godine kad na scenu izlazi njegov najvažniji izum; detonacijska kapsula koja je sadržavala živin fluminat. Detonacijska kapsula ili upaljač predstavljao je osnovu za daljnu tehnologiju eksploziva, ali još uvijek nije bio pronađen način da se ukroti, odnosno lakše barata nitroglicerinom. Stoga je svoje vrijeme od tada odlučio posvetiti tome kako da ukroti ovo moćno sredstvo do 1887. godine dok nije naišao na infuzorijsku zemlju. Kombinirajući sve potrebne sastojke dobio je eksploziv koji je 25% bio slabiji od nitroglicerina.
Alfred Nobel se tijekom svojih godina rada na izumu znao susretati sa izjavama koje su porilično smetale njemu i na neki način pokušavale narušiti njegov ugled u svijetu znanosti. Tako se tvrdilo da je do ovog eksploziva slučajno naišao, što je on izričito negirao tvrdeći kako je do te ideje došao sustavnim razmišljanjem.

Za Nobela možemo reći kako je bio talentiran, nadaren , odnosno genijalac što svjedoče čak 355 izuma koje je patentirao.
Može se reći kako je do kraja svog života ostao karizmatična osoba koja je uvijek tvrdila da unatoč zlobnim komentarima neistomišljenika je radio za dobrobit čovječanstva i kako je njegov cilj oduvijek bio širiti znanje.

Kako je šokirao na pozitivan način za vrijeme svog života, tako je nastavio sa iznenađenjima kad se utvrdilo da je iz oporuke isključio svoju rodbinu i svoje bogatstvo od 31,5 milijuna švedskih kruna ostavio “čovječanstvu”. Oporuku je napisao na najobičnijem komadiću papira i to čak poderanom na kojoj je pisalo ono što nas se skoro sve dojmilo "Nagrade se trebaju dijeliti isključivo za zasluge bez ikakvih obzira na nacionalost!"

Nobelova nagrada kao jedna od najcjenjenijih i najprestižnijih nagrada utemeljena je 29. lipnja 1900. godine. Kada smo spomenuli njegov ljubavni život i naveli Barunicu Kinsky, tada treba napomenuti kako je ona predložila Nobelovoj zakladi da utemelji nagradu za mir.
Kako tračeva ima svugdje tako se i poneki veže uz život Alfreda Nobela. Naime tvrdi se kako nikad nije uvedena kategorija Nobela za matematiku zbog žene koju je Nobel navodno volio a bila je ljubavnica švedskog matematičara. To nikad nije dokazano.
Činjenica je da se radi o jednoj od najdomljivijih osoba koja je postojala i koja je svijetu ostavila veliko i bogato naslijeđe.

5. ANDRIJA MOHOROVIČIĆ  

Nekad davno prije modernih naprava kojima se danas može odrediti kakva će biti vremenska prognoza, postojali su stručnjaci, odnosno jedan najviše koji se odlučio posvetiti području meteorologije i seizmologije s kraja 19. i početka 20. stoljeća.

Godine 1892. postaje upravitelj Meteorološkog opservatorija na Griču kada se okreće svojoj poznatoj disertaciji pod nazivom “O opažanju oblaka, te o dnevnom i godišnjem periodu oblaka u Bakru”.

Nakon što je došao na mjesto upravitelja, svoj rad usmjerava na tri područja, kada je u prvom radu objasnio pojedine meteorološke pojave kad mu je 1901. godine povjereno vođenje čitave meteorološke službe tadašnje Hrvatske i Slavonije. Nakon toga usmjerava se na ostala podučja geofizike poznata kao seizmologija, geomagnetizam i teža.

Zanimljivo je spomenuti kako je početkom travnja 1893. godine uredio mrežu postaja za praćenje nevremena s grmljavinom, a 1899. godine osnovao je u kotaru Jaska postaju za obranu od tuče. Te iste godine izradio je i projekt za istraživanje i iskorištavanje bure u području našeg krša.

Andriju možemo nazvati vizionarom koji je uvijek težio višem, odnosno gotovo uvijek se moglo primjetiti njegova kritičnost u radu, gdje nikad nije teoriju pretpostavljao praksi. Problem je ležao u tom što ga je u većini slučajeva sprečavao nedostatak materijalnih sredstava, zbog čega su njegove ideje došle do faze realizacije puno kasnije, a pritom se misli na djelovanje potresa na zgrade, iskorištavanje vjetra, potrese s dubokim žarištem te obrana od tuče.

Andrija Mohorovičić umro je kao poznati znanstvenik čiji su rad cijenili mnogi stručnjaci i to van granica domovine, gdje je poznati švedski seizmolog M. Bath ubrojio Andriju uz 13 imena najvažnijih istraživača s područja seizmologije u razdoblju od 1900. do 1936. godine.

6. Abdul Quadeer Khan 

Dr. Abdul Qadeer Khan je poznati pakistanski nuklearni znanstvenik i metalurški inženjer. Pakistanski nuklearni program je izvor ekstremnog nacionalnog ponosa. A.Q.Khan je bio na čelu Pakistanskog nuklearnog programa nekih 25 godina, te je smatran nacionalnim herojem.


Rani život i karijera :

Dr. Abdul Qadeer Khan je rođen 1936 u Bhopalu, u Indiji . Emigrirao je s obitelji u Pakistan 1947 . Nakon studija na Visokoj školi svetog Antuna , Khan se pridružio DJ Science College, Karachi, na kojem je uzeo fiziku i matematiku. Njegov učitelj na koledžu bio poznati solarni fizičar dr. Bashir Syed . Khan je diplomirao fizičku metalurgiju na Sveučilištu u Karachiju 1960 .

Khan prihvatio posao kao inspektor težine i mjere u Karachiju , nakon diplome . On je kasnije podnio ostavku i otišao na posao u Nizozemskoj u 1970 . Khan je slavu stekao kao talentirani znanstvenik u nuklearnoj elektrani. Imao je poseban pristup većini zaštićenim područjima URENCO objekta. Također je mogao čitati tajnu dokumentaciju o tehnologiji plinskih centrifuga.

U prosincu 1974 , vratio se u Pakistan i pokušao uvjeriti Bhutto-a da usvoji njegove prijedloge za izgradnju nuklearnog oružja . Prema izvješćima medija, A.Q. Khan je imao blizak i srdačan odnos s predsjednikom Pakistana Mohammad Zia ul- Haq-om. .

U kasnim 1990-ih , Khan je igrao važnu ulogu u pakistanskom svemirskom programu. Vlada SAD-a je počela misliti da je Pakistan odavao tehnologiju za razvoj nuklearnog oružja u Sjevernoj Koreji , da bi dobili balističke raketne tehnologije u zamjenu . Khan je također bio pod paskom poslije 11. rujna 2001. nakon napada u SAD-u, jer je navodno prodao nuklearnu tehnologiju Iranu . Pomilovan je u 2004, nakon čega je bio u kućnom pritvoru .

Na 22. kolovoz 2006,pakistanska vlada je izjavila da je Khan-u dijagnosticiran rak prostate. Pušten je iz kućnog pritvora u veljači, 2009 .

Khan je bio ključna figura u osnivanju nekoliko tehničkih sveučilišta u Pakistanu . On je postavio institut za razvoj metalurgije i materijalističke znanosti u Ghulam Ishaq Khan-u, institutu inžinjerstva i tehnologije . Khan je također odigrao ključnu ulogu u dovođenju metalurških tečajeva na raznim sveučilištima u Pakistanu .

Unatoč njegovoj međunarodnoj slici , Khan ostaje široko popularan među Pakistanaca i smatra se jednim od najvažnijih znanstvenika u Pakistanu .

7. Abu Nasr Al-Farabi 

Rođen je 870. godine u Iranu, u pokrajini Farab. Živio je u Basri i u Bagdadu. On je prvi musliman koji se bavio naukom na ozbiljan i sistematičan način. Napisao je desetine knjiga iz astronomije, geometrije, optike, meteorologije, medicine, psihologije i glazbe.

U svome učenju Al-Farabi je pokušavao da spoji Aristotela sa neoplatonizmom. Od prvoga je uzimao poglavito logiku, a od drugog–ontološki sistem. Kao prvi veliki komentator Aristotela u islamskoj filozofiji, Farabi je ujedno i najbolj idokaz da je „čisti aristotelizam nepoznat istočnom islamu”.U pitanjima spoznaje Al-Farabi zastupa misao o kosmičkome „eficijentnom” ili„aktivnom” umu. Kao što ne možemo vidjeti predmet dok ga ne osvijetle zraci sunca, tako isto je i ljudski razum nemoćan dok ga ne ozari iskra kosmičoga aktivnog uma. Cilj je čovjekovo jedinstvo sa aktivnim umom, a postizanje tog jedinstva stvara blaženstvo, koje je moguće na zemlji.

Kao što je vosak najprije stran pečatu, a zatim se usko uz njega priljubi, pa zadrži njegovu oznaku i sliku, isto tako i onaj tko spoznaje stoji nasuprot spoznajnom obliku, a pošto usvoji oblik, povezuje se uz njega i odgovarajuća spoznaja.Tako osjetno opažanje preuzima od opaženog predmeta sliku i povjerava je pamćenju gdjeostaje utisnuta i onda kad opaženi predmet višenije prisutan. Prema Al-Farabiju postoje tri kriterija pomoću kojih se definiraju, dijele i hijerarhiziraju nauke. Nauke i umjetnosti određuju se ihijerarhiziraju pomoću jednog od slijedećih kriterija:

 1. Plemenitost sadržaja;

2. Dubina dokaza;

3. Veličina koristi neke nauke ili umjetnosti.

No bez obzira na sve moguće razlike, po ovim ili drugim kriterijima, sve nauke uključujući i teologiju u pogledu korisnosti potrebne su i korisne svakom pojedincu i svakojskupini ljudi u svim vremenima na različite načine: po dubini dokaza geometrija je na vrhunauka tvrdi Al-Farabi, po plemenitosti sadržajakojim se bave i koji proučavaju na vrhu nauka je astronomija. Sve te tri stvari ili bilo koje dvije odnjih mogu biti dobro kombinovane u jednu nauku kao što je metafizika. Njegovo djelo "Grad vrlina" predstavlja verziju Platonove "Države", koja je opis idealnog društva gdje cvjetaju sve vrline. Umro je 950. godine u Damasku. 

8. Alexandar Fleming

Britanski mikrobiolog Alexander  Fleming (1881-1955) potječe iz siromašne škotske farmerske obitelji. Radeći u londonskoj  bolnici St. Mary's Hospital, Fleming je proučavao klice koje su bili uzročnici mnogih bolesti. Prije nego što je jednom otišao na praznike, u nekoliko zdjelica je na želatinoznu podlogu nasadio primjerke različitih klica, u namjeri da se one tamo razmnože, tako da ih nakon povratka ima mnogo za pokuse. Kroz prozor je u zdjelicu s klicama slučajno doletjela čestica neke plijesni.

Vrativši se s godišnjeg odmora, Fleming je otkrio da se plijesan razmnožila na hranilištu i ubila sve klice u svojoj blizini. Budući da je doktor Fleming bio već iskusan znanstvenik, odmah se zapitao zašto je došlo do toga i pokušao naći uzrok. I zato umjesto da ga baci, on je sadržaj zdjelice pažljivo ispitao mikroskopom i otkrio da je plijesan stvorila neku antibakterijsku tvar – tvar koja na klice djeluje kao otrov. Kako je ta čestica plijesni bila već poznata pod nazivom Penicillium notatum, doktor Fleming je tu tvar nazvao penicilinom.

Znajući da penicilin ubija klice, doktor Fleming se upitao neće li ta tvar štetno djelovati i na bolesnike. Stoga je najprije počeo obavljati pokuse s kunićima i miševima, na koje penicilin nije ostavio nikakve štetne posljedice. Ni konjunktiva ljudskog oka natopljena tom tvari nije bila nadražena. Međutim, kako su liječnici već znali za mnoge druge tvari koje sprječavaju razvijanje zaraznih klica, nisu davali značaj penicilinu između ostalog i zato jer se mogao dobiti samo u malim količinama.

Zbog toga se penicilin nije koristio u bolnicama, pa iako ga je doktor Fleming upotrebljavao za pokuse u svom laboratoriju, penicilin je bio gotovo zaboravljen punih deset godina. A tada su jednog dana pažnju profesora Chaina privukle Flemingove bilješke o penicilinu. Živo se zainteresirao za tu plijesan što uništava klice i s grupom učenjaka i liječnika u Oxfordu odlučio izdvojiti penicilin. Pri tome se služio bocama od mlijeka i - psećim kupkama.

Sad je otkriće doktora Fleminga pobudilo veliko zanimanje. Čak je i u Parizu za vrijeme njemačke okupacije, jer je tada u jeku bio Drugi svjetski rat, grupa francuskih učenjaka potajno pisala u Oxford tražeći obavještenja o penicilinu. Britanski liječnici su sve podatke snimili na mikrofilm i bacili im ga padobranom. U međuvremenu je doktor Chain sa svojim suradnicima proučavao mogućnosti za masovnu proizvodnju penicilina, ali nije mogao naći tvrtku koja bi preuzela zadatak jer su tvornice bile pretrpane poslom za ratne svrhe.

Godine 1941. doktor Florey, jedan od učenjaka iz oksfordske ekipe, otputovao je u Sjedinjene Američke Države zatražiti pomoć za rješenje tog problema. Nakon duga uvjeravanja, pošlo mu je za rukom nagovoriti vladu i četiri američke tvrtke na proizvodnju penicilina. Tako su u Sjedinjenim Američkim Državama tek potkraj rata bile proizvedene velike količine tog lijeka koji je spasio na tisuće života, iako je u ono vrijeme ta spasonosna tvar bila još vrlo skupa. Od Flemingova otkrića do korisne primjene u medicini, put je bio dug.

Sve otad su se tražile nove mogućnosti za proizvodnju većih količina penicilina na brži i jeftiniji način, ali se on i dalje mogao dobivati samo od plijesni u staklenkama. Stoga su se te gljivice počele uzgajati u dubokim bačvama, a američkim avijatičarima širom svijeta je naređeno da donose uzorke zemlje, kako bi se ispitalo ima li u njoj traženih gljivica. Tako je među tim uzorcima pronađen drugi tip plijesni, od koje se proizvela dvostruka količina penicilina.

Danas je penicilin tako jeftin da stoji manje od bočice u kojoj se otprema! Penicilinom se liječe mnoge teške bolesti, ali on ipak nije djelotvoran protiv svih oboljenja. No njegovo otkriće je potaklo liječnike i učenjake na pronalaženje drugih antibiotika, sličnih penicilin, koji uništavaju klice i tako liječe druge bolesti. Čestica plijesni što je slučajno doletjela kroz prozor profesora Fleminga, pridonijela je da svijet bude zdravije i sretnije mjesto za život cijelog čovječanstva.

9. Alexandar Graham Bell

(3. marta, 1847. godine - 2. augusta, 1922. godine) bio je naučnik, izumitelj, i osnivač Bell telefonske kompanije. Pored svog rada na polju tehnologije telekomunikacija, zaslužan je i za važna otkrića u avijaciji i pomorstvu.

Rođen je kao Alexander Bell u Edinburghu, Škotska (kasnije je usvojio i ime Graham kao znak poštovanja prema Alexanderu Grahamu, porodičnom prijatelju). Njegova porodica bila je upoznata sa učenjima govorništva: njegov pradjed u Londonu, ujak u Dublinu, te otac, Alexander Melville Bell, u Edinburghu, bili su poznati govornici. Posljednji je objavio veliki broj djela na tu temu, od kojih su neka dobro poznata, posebno traktat o Vizualnom govoru, koji se pojavio u Edinburghu 1868. godine. U njemu je objasnio svoj metod u poučavanju gluhonijemih, koristeći njihovo čulo vida, da artikulišu riječi, te također da čitaju ono što drugi govore prateći pokrete usana.

Graham Bell, njegov istaknuti sin, školovao se na Royal High School u Edinburghu, koju je završio sa 13 godina. Sa 16 dobio je mjesto kao učenik-učitelj govorništva i muzike na Weston House Academy, u Elgin, Morayshire. Narednu godinu proveo je na Univerzitetu u Edinburghu. Od 1866. do 1867. godine radi kao učitelj na Somersetshire Collegeu u Bathu, Engleska. Prema nekim izvorima još u Škotskoj je razvio interes za akustiku; želio je pronaći način da pomogne majci koja je bila gluha.

1870. godine sa porodicom seli u Kanadu, gdje se nastanjuju u Brantfordu, Ontario. Prije odlaska iz Škotske, Bell se posvetio telefoniji, a u Kanadi je razvio interes za uređaje pomoću kojih je moguća komunikacija na daljinu. Dizajnirao je klavir koji je pomoću električne struje mogao emitovati svoju muziku na daljinu. 1873. godine sa ocem odlazi u Montreal, Quebec, gdje je radio na podučavanju vizualnom govoru. Stariji Bell pozvan je da uvede svoj sistem u veliku školu za nijeme u Bostonu, Massachusetts, ali je odbio mjesto u korist sina, koji je postao profesor vokalne fiziologije i govorništva na Univerzitetu u Bostonu.

U Bostonu je nastavio istraživanja na istom polju i pokušao da napravi telefon koji bi prenosio ne samo muziku, već i govor. Sredstvima svog američkog punca uspio je 7. marta 1876. godine kod U.S. Patent Office (Američki ured za patente) registrovati patent broj 174,465, koji je pokrivao "metod i aparat za prenošenje vokalnog ili drugih vrsta zvuka telegrafski…, putem električnih valova, sličnih vibracijama zraka koje prate pomenute vokalne ili druge vrste zvukova.”, telefon. (Treba napomenuti da se još uvijek vodi debata o tome ko je izumitelj telefona. Jasno je da je nekoliko ljudi istraživalo slične uređaje. Oni na strani Bella tvrde da je ipak on osmislio prvi potpuno funkcionalan model

Nakon što je uspio patentirati telefon, Bell je nastavio svoje eksperimente sa komunikacijom, koji su kulminirali izumom fotofonskog emitovanja zvuka, pomoću svjetla – preteče današnjih fiber-optičkih sistema. Također se bavio istraživanjem u medicini, te je izmislio nekoliko tehnika za podučavanje gluhih govoru. O rasponu Bellove genijalnosti može se suditi po 18 patenata koji se vežu isključivo za njegovo ime, te 12 drugih koje potpisuje sa svojim saradnicima. Od toga ih je 14 vezao za telefon i telegraf, 4 za fotofon, 1 za fonograf, 5 za zračna vozila, 4 za hidroplane, i 2 za foto ćeliju od selena.

1882. godine postaje naturalizovani građanin SAD. 1888. godine jedan je od osnivača američkog National Geographic Society (Nacionalno udruženje za geografiju), a postao je i njegov drugi predsjednik. Dobitnik je brojnih priznanja. Francuska vlada odlikovala ga je sa Légion d'honneur (Legijom časti), a Académie française (Akademija znanosti Francuske) dodijelila mu je nagradu Volta od 50,000 Franaka, Royal Society of Arts (Kraljevsko znanstveno udruženje) iz Londona dodijelilo mu je Albert medalju 1902. godine, a Univerzitet u Würzburgu, Bavaria, počasni doktorat.

Bell je oženio Mabel Hubbard, jednu od svojih učenica na Bostonskom univerzitetu, 11. jula 1877. godine. Umro je na svom imanju, Beinn Bhreagh, u Baddecku, Nova Scotia, 1922. godine i sahranjen je pored svoje supruge na vrhu planine Beinn Bhreagh iznad jezera Bras d'Or.

Iako je izmislio telefon, nikad nije mogao nazvati svoju suprugu i majku, jer su obje bile gluhe.

10. Alfred Wegener  

Njemački geofizičar i meteorolog (Berlin, 1. XI. 1880 – Grenland, ? XI. 1930). Nakon doktorata iz astronomije, radio na Sveučilištu u Marburgu, od 1919. bio je profesor u Hamburgu, a od 1924. u Grazu. Bavio se aerološkim istraživanjima donjih slojeva atmosfere (cirkulacijom zračnih masa), posebno na mnogobrojnim ekspedicijama na Grenland, gdje je poginuo. Objavio je knjigu Termodinamika atmosfere (Thermodynamik der Atmosphäre, 1911), koja je postala standardni udžbenik iz meteorologije. Wegener je najpoznatiji po teoriji pomaka kontinenata, koju je objavio 1915. u svojem djelu Nastanak kontinenata i oceana (Die Enstehung der Kontinente und Ozeane). Kao i neki znanstvenici prije njega, uočio je da su konture pojedinih kontinenata slične te da bi to moglo pokazivati na postojanje jedinstvene kopnene mase u dalekoj geološkoj prošlosti. Pridodajući toj osnovnoj spoznaji rezultate geodetskih, geoloških, paleontoloških, geofizičkih, paleoklimatoloških i bioloških istraživanja, došao je do zaključka da su današnji kontinenti nastali lomljenjem cjelovite kopnene mase i horizontalnim razmicanjem pojedinih dijelova. Wegenerova teorija bila je žestoko kritizirana sve do 1960-ih, ali je nakon toga prepoznata kao preteča tektonike ploča. Pangea ili Pangaea (grčki Παγγαία svezemlje), naziv za superkontinent koji je postojao tijekom era paleozoika i mezozoika prije nego što je proces tektonike ploča odvojio sastavne kontinenta u njihovu trenutnu konfiguraciju.

Kontinenti su se očigledno spojili u jedinstvenu Pangeju prije oko 300 Ma (milijuna godina), uzrokovavši izdizanje nekoliko istaknutih planinskih lanaca procesom orogeneze. Nekoliko takvih lanaca još postoji iako su tijekom vremena postali zbog erozije mnogo niži. Savršeni primjeri tih planina jesu Apalači na istoku Sjeverne Amerike, Atlas u Sjevernoj Africi i Ural u Euroaziji. Plašt ispod nekadašnjeg Pangejinog položaja ostao je vrlo vruć čak i nakon koalizije, te su stoga konvekcijske struje unutar podložne magme gurale središte superkontinenta prema gore. Zbog toga je područje na kojem se danas nalazi afrički kontinent bilo smješteno desetke metara poviše okolnih kontinenata.

Pangea je bila kopnena masa u obliku slova C koja se prostirala preko ekvatora. Vodeno tijelo koje se nalazilo zatvoreno unutar tog polumjeseca nazvano je more Tetis. Zbog Pangejine masivne veličine unutrašnje regije vjerojatno su bile vrlo sušne zbog nedostatka padalina. Veliki superkontinent je naposljetku terestričkim životinjama omogućio slobodnu migraciju cijelim putem od Južnog do Sjevernog pola.

Ogromni ocean koji je nekoć okruživao superkontinent Pangeu nazivao se Panthalassa. Čini se da se Pangea razlomila oko 180 Ma u jurskom razdoblju, prvo na dva superkontinenta (Gondvanu na jugu i Lauraziju na sjeveru), a nakon toga na današnje kontinente.

Pangea nije bila prvi superkontinent. Prema dostupnim dokazima znanstvenici su rekonstruirali Pangejinu prethodnicu nazvanu Pannotia, koja se formirala oko 600 Ma, a podijelila nekih 50 milijuna godina kasnije. Drugi kontinent Rodinia očigledno se formirao prije približno 1,100 Ma, a podijelio prije 750 Ma.

Njegova je hipoteza prihvaćena tek 1950-ih godina, dugo nakon njegove smrti.

11. Agnes Arber   

Agnes Robertson Arber FRS (23. veljače 1879 - 22. ožujak 1960) bila je britanski anatom, povjesničar botanike i filozof biologije. Ona je rođena u Londonu, ali je većinu svog života provela u Cambridgeu, uključujući i posljednjih 51 godina svog života. Bila je prva žena botaničar izabrana kao Fellow of Royal Society (21 ožujka 1946, u dobi od 67 godina), a treća žena u ukupnom poretku. Bila je prva žena koja je primila zlatnu medalju u Linnean Society of London (24. svibnja 1948, u dobi od 69 godina), za njezin doprinos botaničke znanosti.

Njezina znanstvena istraživanja usmjerena na monokotiledona skupine cvjetnica. Ona je također pridonijela razvoju morfoloških studija u botanici u ranom dijelu 20. stoljeća. Njezin kasniji rad koncentriran je na temu filozofije u botanici, posebno o prirodi bioloških istraživanja.

Agnes Arber je rođena 23. veljače 1879 u Londonu . Ona je prvo dijete Henrika Robertsona , umjetnika i Agnes Lucy Turner. Imala je dva mlađa brata i sestru, Donald Struan Robertsona ( koji je kasnije postao profesor grčkog na Sveučilištu u Cambridgeu ) Janet Robertsona , koji je kasnije postao slikar i Margaret Robertson . Njezin otac joj je dao redovite satove crtanja tijekom ranog djetinjstva.

U dobi od osam Arber pohađa North London Collegiate School. Pod vodstvom školski učitelj znanosti Miss Edith Aitken, Arber je otkrio fascinaciju botanike
Godine 1897 Arber počinje studirati na University Collegeu u Londonu , diplomira 1899.
Agnes Arber udala se za paleobotanista Edwarda Alexandra Newalla Arbera (1870-1918) , u 1909, i preselila se natrag u Cambridge , gdje će ostati do kraja svog života . Jedino dijete Muriel Agnes Arber je rođena 1913 . Arber je u 1912. objavio svoju prvu knjigu Herbals. Njezin suprug Newall Arber umro je 1918. nakon dužeg perioda bolesti. Arber se nije nikad ponovno udala , ali je nastavila sa svojim istraživanjima . Studirala je u Balfour Laboratoriju za do zatvaranja laboratorija 1927 . Arber održava mali laboratorij u stražnjoj sobi svoje kuće.

Agnes Arber je umrla 22. ožujka 1960 u dobi od 81 godine .

12. Alessandro Volta   

Alessandro Volta (punim imenom Alessandro Giuseppe Antonio Anastasio Volta) rođen je 18. veljače
1745. godine u Italiji, u gradu Como, smješen 45 kilometara od Milana.

Bio je jedan od boljih fizičara u
povijesti čovječanstva, a 70 godina poslije njegove smrti njemu u čast jedinica za napon dobila je ime
upravo po njemu (Volt).

Još kao dijete, Volta se puno interesirao oko elektroničkih naprava i pojava. Njegovi roditelji vidjeli
su ga kao budućeg odvjetnika, upisavši ga s tim ciljem u isusovačku školu, to se nije dogodilo, već je
1774. godine, Volta postao profesor fizike u svojem rodnom gradu. Svoju ljubav prema fizici pokazao
je na orginalan način, napisavši pjesmu njoj u čast (pjesma se zvala ‘De vi attractiva ignis electrici ac
phaenomenis inde pendentibus‘).

Alessandro Volta je 1775. godine, nakon brojnih pokusa, proizveo napravu imenu Elektrophor kojoj je glavna
namjena bila proizvodnja elektriciteta.

Zanimljivo je da se nakon toga više posvetio kemiji, i tako je dvije
godine nakon toga otkrio plin metan.

Tri godine nakon toga (1800.), Volta je proizveo prethodnika današnje baterije. To je zapravo bila
baterija, koja se sastojala od izmjenično poredanih ploča bakra i cinka, a s obzirom da je kroz to prolazila
struja, to je bio najbolji izbor električne energije. Taj izum naziva se Voltin elektronički stup. Samo 10 godina nakon tog izuma, Napolon ga je proglasio grofom. Umro je rodnom gradu u 82. godini života.

13. Anders Celsius  

Anders Celsius (Anders Celzijus; (27. novembar, 1701 – 25. april, 1744) je bio švedski astronom.

Rođen je u Uppsali u Švedskoj. Bio je profesor astronomije na Univerzitetu u Uppsali od 1730. do 1744, s tim da je putovao od 1732. do 1735. posjećujući ugledne opservatorije u Njemačkoj, Italiji i Francuskoj.

Godine 1733. publikovao je kolekciju od 316 opservacija aurore borealis za period od 1716. do 1732. godine. Poznat je po svojoj temperaturnoj skali, koju je prvi put prezentirao 1742. Švedskoj kraljevskoj akademiji nauka.

Umro je od tuberkuloze u rodnom gradu. Celzijusov krater na Mjesecu je dobio ime po njemu.

14. Antoine Laurent Lavoisier

Antoine-Laurent de Lavoisier (26. kolovoz, 1743. – 8. svibanj, 1784.) bio je francuski plemić, važan u povijesti kemije, financija, biologije i ekonomije. Pokrenuo je prvu verziju zakona o očuvanju tvari, prepoznao kisik i dao mu ime (1778), opovrgnuo je flogistonsku teoriju i pomogao u reformi kemijske nomenklature.

Lavoisiera često nazivaju ocem moderne kemije. Bio je i investitor i administrator Ferme Générale, privatne tvrtke za prikupljanje poreza, predsjednik odbora u Discount Bank (kasnije Banque de France) i ugledan član brojnh drugih aristokratskih i administrativnih vijeća.

Rođen u bogatoj pariškoj obitelji Antoine Laurent Lavoisier naslijedio je veliko bogatstvo kad je njegova majka umrla. Pohađao je Mazarin College 1754-1761, studirajući kemiju, botaniku, astronomiju i matematiku. 1764. je objavljen njegov prvi rad iz kemije. 1767. radio je na geološkom istraživanju pokrajine Alsace-Lorraine. 1768. postaje član Francuske Akademije znanosti, a 1771. ženi se trinaestogodišnjom Marie-Anne Pierette Paulze, koja je za njega prevodila s engleskog i ilustrirala njegove knjige.

Počevši od 1775. radio je u Kraljevskoj Administraciji za Barut gdje je njegov rad doveo do poboljšanja proizvodnje baruta upotrebom agrikulturalne kemije, osmislivši novi način za izradu salitre. U nekim od svojih najvažnijih eksperimenata Lavoisier je proučavao prirodu izgaranja. Kroz ove eksperimente demonstrirao je da se kod izgaranja radi o kombinaciji tvari i kisika. Demonstrirao je i ulogu kisika u disanju biljaka i životinja, kao i njegovu ulogu u hrđanju (oksidaciji) metala. Lavoisierovo objašnjenje izgaranja zamijenilo je flogistonsku teoriju, koja je tvrdila da materijal pri izgaranju otpušta tvar zvanu flogiston. Otkrio je također da zapaljivi zrak Henrya Cavendisha, koji je nazvao hydrogen (grčki naziv za tvoritelja vode), kombiniran s kisikom stvara kapljice, koje su, kao što je tvrdio Joseph Priestly, voda. Lavoisierov rad se djelomično temeljio na Priestlyevom radu (dopisivao se s Priestlyem i drugim članovima Lunar Societya). Ipak, pokušao je preuzeti zasluge za Priestlyeva otkrića.

Kaže se da je ova sklonost korištenja tuđih rezultata bez priznavanja i dobijanja vlastitih rezultata proizašlih iz njih, karakteristična za Lavoisiera. U Sur la combustion en general (O izgaranju) 1777., i Considérations Générales sur la Nature des Acides (O prirodi kiselina) 1778., dokazao je da je “zrak” odgovoran za izgaranje također i izvor aciditeta. 1779. nazvao je ovaj dio zraka kisikom, a drugi dušikom. U Reflexions sur le Phlogistique (Osvrti na flogistiku) 1783. Lavoisier je dokazao neodrživost flogistonske teorije.

Lavoisierovi eksperimenti bili su jedni od prvih uistinu kvantitativnih kemijskih eksperimenata ikad izvedenih. Pokazao je da je, iako tvar mijenja svoje stanje u kemijskoj reakciji, količina tvari ista i na početku i na kraju kemijske reakcije. Sagorijevao je fosfor i sumpor na zraku i dokazao da produkti teže više nego izvori. Ipak, zrak je izgubio onoliku težinu kolika je u reakciji povećana. Ovi eksperimenti osigurali su dokaze za zakon o očuvanju tvari. Lavoisier je također ispitivao sastav vode, i komponente vode nazvao je kisik i vodik. Sa franscuskim kemičarom Claude-Louis Bertholletom i drugima, Lavoisier je osmislio kemijsku nomenklaturu, ili sustav imena, koja služi kao osnova današnjeg sustava. Opisao ju je u Méthode de nomenclature chimique (Metoda kemijske nomenklature, 1787). Veći dio sustava je i danas u uporabi, uključujući imena kao što su: sumporna kiselina, sulfati i sulfiti.

Njegova Traité Élémentaire de Chimie (Elementarna rasprava o kemiji), iz 1789. (na engleski ju je preveo Robert Kent) smatra se prvim modernim udžbenikom iz kemije. Sadržava ujedinjene nove kemijske teorije, jasno objašnjen zakon o očuvanju mase, i poriče postojanje flogistona. U njoj je Lavoisier, također, opisao element kao jednostavnu tvar koja se ne može rastaviti bilo kojom poznatom metodom kemijske analize, i razvio teoriju o formiranju kemijskih spojeva iz elemenata. Knjiga je također sadržavala popis elemenata, ili tvari koje se nisu mogle rastaviti, koja je uključivala kisik, dušik, vodik, fosfor, merkurij, cink i sumpor. Međutim, njegov je popis sadržavao i svjetlost i toplinu, za koje je on također vjerovao da su materijalne tvari.

Lavoisierovi doprinosi kemiji bili su rezultat svjesnog nastojanja da uokviri sve eksperimente u jednu teoriju. Uveo je stalnu uporabu kemijske ravnoteže, koristio kisik da obori flogistonsku teoriju, i razvio novi sustav kemijske nomenklature, u kojem se smatralo da je kisik glavni sastojak svih kiselina (što se kasnije pokazalo pogrešnim). Po prvi je put moderna ideja o elementima prikazana sistematski; tri od četiri elementa klasične kemije “otišla” su iz sustava moderne kemije. Lavoisier je radio i na jednadžbama kemijskih reakcija koje su slijedile zakon o održanju mase.

Lavoisierovo proučavanje prava bilo je od ključne važnosti za njegov život. Ono je dovelo do interesa za francusku politiku, pa je kao rezultat dobio namještenje sakupljača poreza, u dobi od 26 godina, u Ferme Générale, privatnoj tvrtci koja je prikupljala porez, gdje je pokušavao uvesti promjene u francuski monetarni i porezni sustav. Dok je radio za vladu pomogao je razviti metrički sustav koji bi osigurao jedinstvene mjere u cijeloj Francuskoj.

Kao jedan od 28 francuskih sakupljača poreza, moćna figura u omraženoj Ferme Générale, Lavoisier je proglašen izdajnikom za vrijeme vladavine terora koju su uveli revolucionari 1794. i giljotiniran je u Parizu u 51. godini. Ironično, Lavoisier je bio jedan od rijetkih liberala na svom položaju. Njegov značaj za znanost izrazio je matematičar Joseph Louis Lagrange kada je žaleći zbog njegova smaknuća rekao: “Trebala im je samo sekunda da odsijeku tu glavu, ali Francuska takvu neće imati možda još jedno stoljeće.”

Možda neautentična anegdota odnosi se na to kako je Lavoisier izveo posljednji eksperiment na svom smaknuću, želeći odrediti može li, i koliko dugo, odsječena glava ostati pri svijesti nakon dekapitacije (ovaj događaj nikad nije spominjan u standardnim biografijama). Navodno je Lavoisier odlučio trepnuti koliko je god puta moguće, i imao je pomoćnika koji je brojio treptaje, kojih je izbrojano 15 – 20.

15. André-Marie Ampère  

Rođen je 20. siječnja 1775. u Lyonu u imućnoj obitelji. Obrazovanjeje  stekao u krugu obitelji, posebno od oca.Tragična sudbina: za vrijeme francuske revolucije izgubio sestru i oca, a zatim mu je i prva žena umrla od bolesti. Predavao je matematiku na raznim politehničkim školama i bio omiljen među studentima zbog svog konvencionalnog pristupa predavanju.Umro 10. lipnja 1836. u Marseillseu. Ampère se bavio i donio doprinos raznim prirodnim znanostima:

        Kemija

  - pronašavši u jednom kemijskom spoju dotad nepoznat element, analogan kloru, te ga je nazvao flor.

Matematika

  - doprinos razvoju parcijalnih diferencijalnih jednadžbi. Unatoč svom ne pohađanju škola prihvaćen kao profesor.

  - rad na valnoj teoriji svjetlosti. Veliki zagovornik valne teorije svijetla zajedno sa Fresnelom, u čemu je bio protivnik Biotu i Laplaceu koji su zagovarali čestičnu teoriju svijetla.

   19. Benjamin Franklin  

Benjamin Franklin rođen je u Bostonu, Massachusettsu, 17. siječnja 1706. godine koji je bio bez svog formalnog obrazovanja nakon 10 godine. Naime, pohađao je gimnaziju, ali nažalost već u 10. godini svog života morao je napustiti školu i početi sa radom kao šegrt u tiskarnici New England Courant gdje je obajvio svoj prvi veliki članak i to anonimno.

Benjamin Franklin smatrao se strastvenim čitateljem te znatiželjnom i skeptičnom osobom koja je svojim satiričkim člancima često znala zabavljati ljude na području Bostona. Uskoro nakon toga odlazi u New York te Philadelphiu gdje otvara malu tiskarnicu, nakon čega je počeo obajvljivati kalendare i brojne utjecajne časopise.

Možemo reći kako je tada došlo do njegovog postupnog penjanja u svijetu poltike, gdje je bio izabran u skupštinu Pennsylvanijske skupštine, nakon čega je izabran u kongres gdje je odigrao ključnu ulogu u pobuni protiv Velike Britanije. Bio je prvi ministar pošte, sporazumni agent i slavni član Ustavne konvencije.

Franklin je bio poznat po utvrđivanju identičnosti munje s elektricitetom, postavljanju nove teorije elektriciteta, dokazujući postojanje pozitivnog i negativnog elektriciteta. Isto tako otkriva tijek i karakteristike Golfske struje, te pronalazi gromobran. Godine 1775. postaje članom američkog kongresa i autor jednog od najvrjednijih dokumenata poznatog kao “Deklaracija neovisnosti”.

Već smo spomenuli kako je dosta rano prestao sa školovanjem i počeo raditi, a iz toga proizlaze njegova kasnija djela. Naime poznato je kako je u Philadelphiji osnovao prvu javnu knjižnicu. Kao diplomatski predstavnik u Francuskoj od 1776. do 1785. koristio se svojim osobnim ugledom čime je učinio goleme usluge Sjedinjenim državama u njezinom ratu za nezavisnost.

Nakon svog povratka u Ameriku, Franklin sudjeluje u stvaranju američkog ustava 1787. godine, s tim da posljednje godine svog života bilježi velik broj članaka u korist ukidanja ropstva. Možemo reći kako je Benjamin Franklin bio veliki čovjek koji je svojim stavovima i načinom razmišljanja svakako bio ispred svog vremena.

20. Blaise Pascal   

Francuski filozof, matematičar i fizičar Blaise Pascal rođen je 19. lipnja 1623. u mjestu Clermont-Ferrand (Klermont-Feran) u braku Antoinette (rođ. Begon) i Étiennea Pascala. U razmaku od šest godina dobili su četvero djece od kojih je prvo (djevojčica) umrla veoma rano. U životu su ostali Gilberta, Blaise i Jaqueline zvana Jaquete (Žaket). Jacquete će kasnije postati samostanska redovnica Eufemia. Kada je Blaiseu bilo tri godine (1626.) umire njegova majka, a njegov otac (lokalni sudac i ugledan čovjek) unajmljuje guvernantu Louis Belfaux (Lujza Belfo). Ona je skrbila o djeci dok se Étienne brinuo za odgoj, a kasnije i obrazovanje. Još u dječačkoj dobi Blaise će iskazati veliku volju za učenjem što će njegov otac rado podržati.

Ipak privilegirani položaj kod otac tada još imala Jacquelina koje je s osam godina slovila kao pjesnikinja, a s 13 godina napisala je sonet posvećene kraljici. Kasnije će u Rouenu (Ruan) dobiti čak i nagradu na jednom poetskom turniru. Nešto kasnije njezina darovitost odigrati će značajnu ulogu u tome da njezin otac ponovno dobije naklonost kardinala Richelieua (Rišilje). Skrbeći o kćerkinu pjesničkom daru Étienne je nastojao da Blaise najprije dobro načui latinsk i grčki jezik. Matematičke udžbenike je sklonio smatrajući kako će matematika njegova sina zavesti na pogrešan put i spriječiti u humanističkoj naobrazbi. Blaise se ipak sam približio geometriji stvorivši, prema svjedočenju sestre Gilberte, neke aksiome Euklidove geometrije uopće je ne poznavajući. Otac je bio istovremeno zapanjen i oduševljen te je odlučio sinu nabaviti knjige iz geometrije kako bi se njegov genij mogao dalje razvijati. S 11 godina Blaise je otkrio neke osobine zvuka kada je slučajno ispustio nož na tanjur, a odmah potom uhvatio porculan kako bi prigušio zvuk rukom.

No, otac nije promijenio svoju odluku da sina ne šalje u školu već ga je i dalje nastavio sam podučavati. U njegovom konceptu obrazovanja značajni su bili susreti sa znanstvenicima onog vremena koji su se kretali u krugu umnog opata Mersena, a on se dopisivao s Galilejem i Descartesom. Tu će Pascal uskoro zadobiti simpatije gostiju i sklopiti poznanstvo s matematičarem Pierre de Fermatom, s kojim će stvoriti temelje računa vjerovatnoće i s fizičarem Robervalom koji će utjecati na njegovo kasnije bavljenje problemima težine. Ali sigurno je da je očev utjecaj na Blaisea bio najveći. On ga je i poštivao i volio. Prihvatio je njegove poglede na život i znanost, pokušavao ga je slijediti sve dok nije pronašao sebe i nastavio napredovati u smjeru gdje ga otac više nije mogao voditi. Prvi značajan rad Pascal je napisao sa 16 godina. Bio je to osnovni nacrt njegove rasprave o konusnim presjecima, koja će se kasnije izgubiti, ali koju će vidjeti Leibniz kad je Pascalu bio 19 godina. Leibniz je u početku sumnjao da je takvo djelo mogao napisati šesnaestogodišnjak. Ipak sa šesnaest godina Blaise je stvorio i svoj mistični heksagram koji nije sačuvan. Tim svojim mladalačkim radovima Blaise je već stekao glas ozbiljnog znanstvenika u kog su polagane velike nade.

Etienne Pascal je prolazio kroz iskušenja svog vremena, u kome se bilo veoma teško snaći, pravilno odrediti i tako izbjeći srdžbu kancelara ili kralja. Kako bi izbjegao tamnicu morao je 1638. napustiti Pariz i povući se na svoje imanje u Clermont-Ferrandu i to stoga što se pridružio prosvjedu pravnika protiv Richelieuove odluke o povećanju poreza. Da bi oca vratila u državnu službu Jaqueline je prihvatila ponuđenu ulogu u kazališnom komadu Tiranska ljubav. Poslije predstave je izrecitirala svoj sonet u pohvalu kardinalu, a Richelieu joj je udjelio poljubac i dopustio da nešto poželi. Ona je zatražila milost za oca, što je kardinal odmah prihvatio. Tako se Étienne Pascal vratio u državnu službu dobivši mjesto poreznika u Normandiji. Ali nije bilo sve tako lako jer trebalo je doći u normandijsku prijestolnicu Rouen koji je zauzela vojska tzv. bosonogih (preglednjelih, bijednih, skitnica, prosjaka i ubožnika). Nakon više od godinu dana slamanja otpora francuska je vojska, a zajedno s njom i Étienne s obitelji (koju je uvijek vodio sa sobom) 1640. ući u grad. Posao poreznika bio je težak i zahtjevo je puno zbrajanja i odzimanja. Kako bi olakšao posao svome ocu Blaise je stvorio prvi računski stroj u povijesti koji je mogao obavljati četiri osnovne računske operacije. Taj će stroj kasnije, potpuno usavršen, pokloniti i Chiristini švedskoj, koja sa nije udostojila ni odgovora.

S ovim problemom na planu praktične primjene matematičko-fizičkih znanja dolazi i Blaiseova bolest. Glavobolje postaju stalne, a njima se pridružuje bolest želuca praćena kratkotrajnom paralizom udova. Od svoje 19 godine Blaise živi s glavoboljom i nesanicom, a s vremenom postaje još gore. Od 24 godine nije mogao piti hladnu tečnost, a i mlako je mogao uzimati samo kap po kap. Za promatrača to je bio veoma mučan prizor, dok se on stoički odnosio prema svojoj bolesti. Nikada se nije žalio. Ma o čemu bila riječ Blaise je veoma brzo uspijevao na blag i jednostavan način sve nazočne privoljeti da ga slijede i slušaju bez komentara i prigovora. Njegov duh je posjedovao nešto što nije moglo imati protivnika. Moglo se ili primiti ili potpuno odbaciti, ali se s njegovim argumentima nije se moglo sporiti. Nastojeći popraviti njegovo zdravlje, liječnici su mu savjetovali da manje izlaže svoj um prevelikim naporima vezanim za matematiku ili neku drugo područje, što je bio uzaludan zahtjev. Radoznao i živ duh u vrijeme očevog službovanja u Rouenu trošio je dane i na besposlicu. Često se družio sa svojim prijateljima koji će ga jednog dana odvesti i do čudnog kapucina Jacques Fortona. Mistično učenje ovog kapucina dovesti će do toga ga Blaise prijavi vrhovnim crkvenim vlastima. Boreći se protiv Fortona Blaise će pod utjecajem Descartesa stvoriti kasnije nacrt svoje Apologije kršćanstva. A kada u njihovu kuću dolaze dvojica gospodara vidara kako bi namjestili iščašeni kuk Blaiseovu ocu oni sa sobom donose neobično učenje Saint-Cyrana (Sen Sirana) i Jansenovu doktrinu, poznatu kao jansenizam. Bilo je to preobraćenje cijele obitelji. Naročito je novo učenje prihvatila Jaqueline te će ona uskoro pristupiti časnim sestrama u Por-Roayalu. Jansenističko učenje baziralo se na milosti koju treba očekivati od Boga te je zato potrebno živjeti skromno i skrušeno, daleko od ljudske gomile, lišiti se komfora, prezreti jezuite i njihove opačine. Takvi su pogledi brzo došli pod udar zvanične Crkve, a izopćenje Janseinusa i stavljanje njegovog djela na indeks zabranjenih knjiga bio je početak njihova kraja.

Godina je 1648. i Blaise u okviru bavljenja matematikom razrađuje svoju teoriju konusnih presjeka. Otac se odlučuje s obitelji preseliti u Pariz, ali vrlo brzo se iz francuske prijestolnice sele u Clermont-Ferrand jer u Parizu dolazi do novih sukoba i barikade niču po gradu. Na sve strane bukte pobune i ustanci, zemlja je u previranju. Događaji se dešavaju velikom brzinom, a oko kralja Louisa XIV tkaju se zavjere i protuzavjere. Sve to utječe na dalje približavanje Blaisea jansenizmu. Jaqueline traži od oca dopuštenje da se potpuno povuče u samostan, ali on ne pristaje. Na brata vrši pritisak da se ostavi znanosti i dosadašnjeg načina živote te se u potpunosti posveti vjeri. Blaise ipak ne popušta već nastavlja živjeti kako je volio - u društvu lijepih žena i vina pokušavajući tako zaboraviti na svoje tjelesne patnje. Kada umire otac (1651.) Blaise postaje glava kuće, a Jaquelina pokušava nagovoriti brata da joj dopusti zaređenje. Slijedeći misao oca i on odbija sestri dopustiti zaređenje te se prepušta vedrom pariškom društvu zajedno s pravnikom Domaom. Njih dvojica posjećuju salone gospođa Dagijon, Longeville i de Sable. U tim druženjima postaje intiman prijatelj s vojvodom od Roanneza, zaljubljenikom u matematiku te s kockarom i vitezom Chevalier de Mereom koji će navesti, tražeći da se on pozabavi mogućnošću dobitka na kartama, da stvori svoju matematičku teoriju vjerovatnoće.

Na koncu sestri konačno dopušta da se zaredi. Ujedno, kako način života koji je živio, nije jeftin sve više razmišlja o povlačenju na svoje imanje ili neko drugo mjesto. Tome doprinosi i neobičan događaj u noći mistične ekstaze 23. studenog 1634. Tih je godina u punom matematičkom zanosu. Dopisuje se s de Fermatom, obajvljuje radove o tečnosti i prenošenju tlaka kroz tečnost te upućuje pregled svog znanstvenog rada Pariškoj akademiji. Potom se odlučuje povući u samostan Por-Roayal gdje boravi u društvu tzv. usamljenika. Tu razmišlja o jansenizmu i problemima vjere, nastojeći na neki način obraniti jansenizam od napada sa Sorbone. Ne upušta se u teološke rasprave nego pokreće pitanja morala i istine. Tako nastaju njegova čuvena pisma upućena jednom provincijalu, koja su dočekana s velikim iznenađenjem, ali i s osudom crkvenih dostojanstvenika. Ne prekidajući potpuno znanstveni rad obajvljuje svoj rad o cikloidi, koji je navodno nastao jedne noći kada ga mučila žestoka zubobolja. Pronašao je rješenje dotad nerješenog problema, a zubobolja je bila kao rukom odnešena. Do kraja života ostale su mu samo četiri godine u kojima je bolove trpio bez jauka zahvaljujući samo svome neshvatljivom asketizmu. Na papirićima zapisuje svoje misli i stavlja ih u jednu jastučnicu. Posljednje godine života umire njegova voljena sestra Jaqueline i uporedo s tim dolazi i do konačne osude jansenizma. Raseljen je Por-Royal, a Blaise potom živi kod druge sestre u Parizu. Nakon dva dana agonije umire u velikim mukama u jedan sat poslije ponoći 19. kolvoza 1662. Iduće godine objavljeni su njegovi matematički radovi o kojima se brinuo njegov prijatelj Jean Doma.

21. Carl Friedrich Gauss   

Johann Carl Friedrich Gauss (30. april 1777 - 23. februar 1855) je bio njemački matematičar i naučnik koji je dao značajan doprinos u mnogim poljima, uključujući teoriju brojeva, statistiku, analizu, diferencijalnu geometriju, geodeziju, geofiziku, elektrostatiku, astronomiju i optiku.

Poznat kao "princ matematičara" i "najveći matematičar od davnina", Gauss je ostavio trag na mnogim poljima matematike i nauke, i smatra se jednim od najutjecajnijih matematičara u historiji.Bavio se naprednom matematikom dok je još bio veoma mlad, a kasnije je postao profesor na univerzitetu u Njemačkoj. Za vrijeme svog dugog života otkrio je toliko mnogo novih ideja u aritmetici, geometriji i algebri, pa su ga nazvali "matematičkim divom".

Gauss je bio čudo od djeteta, o čemu svjedoče brojne anegdote koje se tiču njegove zaprepašćujuće prerane zrelosti koja se mogla primijetiti još u vrijeme dok je imao dvije godine. Do svojih prvih matematičkih otkrića došao je kao tinejdžer. Završio je Disquisitiones Arithmeticae (Aritmetička istraživanja), svoje najznačajnije djelo, kao dvadesetjednogodišnjak 1798. godine, iako je knjiga objavljena tek 1801. godine. Bila je kamen temeljac za zasnivanje teorije brojeva kao posebne matematičke discipline, a dao joj je oblik koji i danas ima.

Gaus je rano pokazao svoju matematičku darovitost. Poznata je anegdota koja kaže da je jednom prilikom Gausov učitelj zadao da se saberu svi brojevi od 1 do 100, vjerovatno da bi "zaposlio učenike". Na njegovo veliko iznenađenje, Gaus (koji je tada imao 7 godina) odmah je donio svoj rezultat: 5050. Evo kako je mladi matematičar to riješio: Posmatrajući niz 1,2,3,4,...,97,98,99,100, čije je članove trebalo sabrati, uočio je izvjesnu zakonitost: kada spari 1 i 100, 2 i 99, 3 i 98, i tako dalje, uvijek dobije zbir 101. Takvih parova ima tačno 50. Otuda je traženi zbir jednak 50×101 = 5050. Ovaj postupak nazvan je „Gausov postupak“.

22. Carl Sagan     

Dr. Carl Edward Sagan (9. studenog 1934. – 2 0. prosinca 1996.) je bio američki astronom, astrobiolog i iznimno uspješan popularizator znanosti. Pionir je egzobio logije (znanosti o izvanzemaljskom životu) – mnogi najplodniji znanstvenici današnjice u tom području njegovi su bivši studenti i suradnici. Mnogo je doprinio popularizaciji projekta SETI. Svjetski je poznat po svojim popularno-znanstvenim knjigama i kao su-autor i nagrađivane televizijske serije Kozmos i istoimene popratne knjige. Također je napisao roman Kontakt, ekraniziran u istoimenom filmu iz 1997. godine s Jodie Foster. U svojim radovima često je zagovarao znanstvenu metodu proučavanja. Bio je predstojnik Katedre Davida Duncana za Astronomiju i svemirske znanosti te direktor Laboratorija za planetne studije na Sveučilištu Cornell. Od samih početaka američkog svemirskog programa dr. Sagan je u njemu imao vodeću ulogu. Još od 1950-ih bio je konzultant i savjetnik NASA-e, upućivao je astronaute letjelica Apollo prije njihovih letova na Mjesec, a vodio je i pokuse na planetnim i svemirskim sondama Mariner, Viking, Voyager i Galileo. Pomogao je u rješavanju tajne visoke površinske temperature na Veneri (odgovor: jaki staklenički učinak), sezonskih promjena na Marsu (odgovor: prašina raznošena vjetrom) i crvene magle na Titanu (odgovor: složene organske molekule).

Za svoju knjigu Zmajevi raja: razmišljanja o evoluciji ljudske inteligencije dr. Sagan je dobio Pulitzerovu nagradu, a autor je i mnogih drugih uspješnica, uključujući Kozmos, najbolje prodavanu popularnoznanstvenu knjigu na engleskom govornom području. Dokumentarni serijal Kozmos, prvi put emitiran 1980. godine, postigao je veliki uspjeh kod publike i stekao kultni status. Godine 2014. National Geographic Channel snima svojevrsni remake izvorne serije s Neil deGrasse Tysonom kao voditeljem.

Obitelj preminulog dr. Sagana čine njegova supruga i 20-godišnja suradnica Ann Druyan, djeca Dorion, Jeremy, Nicholas, Sasha i Sam te unuk Tonio.

Po njemu je nazvan asteroid 2709 Sagan.

23. Carl von Linné   

Carl von Linné (Råshult/Småland, 23. svibnja 1707. - Uppsala, 10. siječnja 1778.), švedski botaničar i liječnik.

Osnivač i prvi predsjednik švedske Akademije znanosti i prirodnjačkoga muzeja. Linné je jedan od najvećih deskriptivnih botaničara svih vremena. Stvorio je osnovu botaničke nomenklature, uvevši binarnu nomenklaturu, tako da svaka biljka ima dva imena - roda i vrste (latinsko dvoimeno nazivlje). Linnéov sustav biljaka održao se do našega doba. Njegov sustav imenovanja primjenjuje se i na životinje.

Linné je poznat kao otac suvremene taksonomije, a smatra se i jednim od začetnika ekologije.

U biologiji se rabi kratica L. kad se citira botaničko ime.

24. Charles Babbage                

Charles Babbage (Teignmouth, 26. prosinca 1791. - London, 18. listopada 1871.), engleski matematičar, filozof i protoračunarski znanstvenik.

Charles Babbage: engleski matematičar, filozof i inženjer mehanike, rodio se je 26. prosinca 1791. godine u Teignmouthu. Njegov otac Benjamin bio je bankarski suvlasnik. Majka mu se zvala Betsy Plumleigh Teape. 1808. godine obitelj se preselila u istočni Teignmouth, a otac se zaposlio kao nadzornik u crkvi St. Michael. Sa osam godina Charles Babbage je krenuo u školu u Alphingtonu. Kratko vrijeme je pohađao gimnaziju King Edward VI, ali zbog teškog zdravstvenog stanja se morao ispisati i učiti privatno. Nekoliko godina kasnije upisao je Holmwood akademiju gdje je spoznao svoju ljubav prema matematici. Imao je dva privatna učitelja koji su ga učili i uz pomoć kojih se uspio upisati na Cambridge u 18. godini života. Bio je uvelike razočaran načinom učenja matematike na Cambridgeu. S nekolicinom prijatelja poput Johna Herschela, Georgea Peacocka i Edwarda Ryana, osniva udrugu analitičara. Charles Babbage nikada nije uspio diplomirati, ali je kao najbolji matematičar na Peterhouse, Cambridgeu dobio počasnu diplomu 1814. godine. Kao posljedicu smrti njegova oca, žene i dvoje od osmero djece 1827. godine Babbage je doživio živčani slom. Umro je u 79. godini života 18. listopada 1871. godine zbog problema sa bubrezima. Njegovi izumi su obilježili početak 19. stoljeća, ali i bitno doprinijeli daljnjem razvoju matematike, mehanike, a i mnogih drugih znanosti.

Charles Babbage je prvi uspio razbiti Vigenèrovu kriptografsku metodu, koja je bila smatrana "neslomljivom" metodom u ranom devetnestom stoljeću.

Diferencijalni stroj je mehaničko računalo specijalne namjene. Dizajniran za računanje polinomnih funkcija, no pošto se logaritamske i trigonometrijske funkcije mogu aproksimirati polinomima, ovaj stroj može se upotrijebiti i za aproksimaciju. Služio je za računanje brojčanih tablica koje su najčešće koristili mornari prilikom navigacije. Prvi od ovih uređaja bio 1786. godine zamislio J.H. Müller, ali taj uređaj nikada nije napravljen. 1822. g. Babbage je osvježio ideju poslavši pismo Kraljevskom Astronomskom udruženju pod naslovom "Bilješka o primjeni mašina za izračunavanje veoma velikih matematičkih tablica." Naime, Babbage je uočio veliki postotak pogreške prilikom računanja brojčanih tablica od strane ljudi koji su nazivani «computers» (eng. računari). Diferencijalni stroj mogao je automatski računati više vrijednosti koristeći se metodom konačnih diferencija, čime je također izbjegao potrebu za množenjem i dijeljenjem. Ovaj stroj nije nikada dovršen iz više razloga. Babbage je konstantno tražio od britanske vlade još novaca, ali kako projekt dugo vremena nije napredovao, britanska vlada je odbila nastaviti financirati projekt. Bazirajući se na Babbageovim originalnim planovima, londonski Muzej znanosti konstruirao je potpuno funkcionalan Diferencijalni stroj 2 između 1989. i 1991. g. u čast 200-te godišnjice Babbageovog rođenja. 2000. godine napravljen je pisač koji je Babbage originalno dizajnirao za diferencijalni stroj. Najzanimljivije je, međutim, da se Babbageov originalni koncept pokazao točnim, uz veoma male greške (nastale vjerojatno slučajem, ili autorovim načinom zašite od nedozvoljenog korištenja). Od kada su završeni, i stroj i pisač rade bezprijekorno. Napravljeni su poštivanjem tehnologije 19. st. Prvi diferencijalni stroj sastavljen je od 25 tisuća dijelova, težio je 13,6 tona i bio 2,4m visok. Kasnije je napravljena poboljšana verzija koja je svoje prvo računanje obavila u Londonskom muzeju znanosti. Ispisala je rješenje na 31 znamenku, što je tri puta više znamenaka nego što ispiše današnji prosječni kalkulator.

25. Charles Darwin                 

Britanski znanstvenik koji je udario temelje modernoj teoriji evolcije pomoću koncepta razvijanja svih životnih oblika procesom prirodne selekcije. Darwin je rođen u mjestu Shrewsbury, grofovija Shropshire 12. veljače 1809. kao peto dijete dobrostojeće engleske obitelji. Njegov pradjed s majčine strane bio je uspješni trgovac porculanskom i lončarskom robom Josiah Wedgwood, a pradjed s očeve strane bio je u 18. stoljeću dobro znani psiholog i učenjak Erasmus Darwin. Nakon zavšretka školovanja u elitnoj školi u rodnom Shrewsburyu (1825.) mladi je Darwin upisao medicinu na sveučilištu u Edinburghu. Sa studija medicine izbačen je 1827. i potom se upisuje na sveučiliše Cambridge s ciljem da postane svećenik. Tu susreće geologa Adama Sedgwicka i naturalistu Johna Henslowa.

Henslow ne samo da je pomogao Darwinu da izgradi samopouzdanje nego je svog učenika podučio kako da bude pažljiv i savjestan promatrač prirodnih fenomena i skupljač primjeraka. Nakon završenog studija na Cambridgeu 1831. u svojoj dvadesetdrugoj godini Darwin se, uglavnom na Henslow nagovor, ukrcao na brod HMS Beagle i pridružio ekipi naturalista na znanstvenom putovanju po svijetu. Na tom je putovanju dobio priliku promatrati geološke formacije koje su pronađene na različitim kontinentima i otocima kao i velik broj fosila i organizama. U svojim geološkim opservacijama Darwin je bio najimpresioniraniji učinkom koji su imale prirodne sile na zemljinu površinu. U to doba većina geologa zastupala je teoriju kako su pojedine vrste životinjskog i biljnog svijeta nastajale nezavisno jedna od druge, te da je svaka prošla kreacija uništena iznenadnom katastrofom, kao što je npr. potres ili svijanje zemljine površine. Prema toj teoriji posljednja katastrofa bila je ona povezana s Noinom arkom koja je izbrisala sve životne oblike osim onih koji su se ukrcali u Noinu arku. Ostali primjerci životnih oblika postali su fosili. Prema tom gledištu vrste, kreirane neovisno jedna od druge, nisu bile u mogućnosti mutirati što ih je činilo nepromjenjivim za sva vremena.

Katastrofičnu tezu (ali ne i nemutaciju vrsta) izmijenio je engleski geologist Charles Lyell u svojoj knjizi u dva sveska "Principles of Geology" (Principi geologije). Lyell je ustvrio kako zemljina površina prolazi kroz stalne promjene što je rezultat djelovanja prirodnih sila kroz duži vremenski period. Dok je boravio na HSM Beagleu Darwin je zaključio kako mnoga Lyellova zapažanja odgovaraju onome što je sam uočio. Iako je također zamijetio kako se neki nalazi na koje je naišao kose s jednim dijelom gledišta koja je Lyell zastupao. Tako je, na primjer, zapazio da na otočju Galapagos postoji jedinstvena vrsta kornjača, američkog drozda i zeba koje su, unatoč tome što su bliski povezane, različite u strukturi i prehrabenim navikama od otoka do otoka. Ta opažanja natjerala su Darwina da si postavi pitanje da li je moguće da postoje veze između različitih ali i sličnih vrsta.

Nakon što se 1836. vratio u Englesku svoje ideje o promjenjivosti vrsta objavio je u djelu "Notebooks on the Transmutation of Species" (Bilješke o transmutaciji vrsta). Darwinov se u svome stajališu o razvijanju organizama još više učvrstio nakon što je pročitao "An Essay on the Principle of Population" (Esej o principima stanovništva) iz 1798., djelo britanskog ekonomiste Thomasa Roberta Malthusa. U tom djelu Malthus objašnjava kako je ljudska populacija ostala uravnotežena, naime autor je tvrdio kako povećanje izvora hrane nije jednoznačno s geometrijskom rastom broja stanovnika. Kao ključne faktore naveo je oskudice i bolesti te društevna događanja poput rata. Darwin je odmah Malthusove argumente primijenio na životinje i biljke i 1838. načinio nacrt teorije evolucije putem prirodne selekcija.

Naredna dva desetljeća radio je na ovoj teoriji i još nekim prirodno-povijesnim projektima (bio je prilično bogat i nikada nije imao potrebu za dodatnim prihodima). Godine 1839. oženio se svojom rođakinjom Emmom Wedgwood, a nešto kasnije preselio se malo imanje Down House izvan Londna. Tamo je sa suprugom podizao desetoro djece, od koje je troje umrlo u ranom djetinstvu. Darwin je svoju teoriju prvi puta objavio 1858. u novinama, istovremeno kada je to učinio i Alfred Russel Wallace, maldi naturalist koji je nezavisno od Darwina došao do istog zaključka. Darwinova teorija je u cjelosti objavljenja 1859. pod naslovom "On the Origin of Species" (O porijeklu vrsta). Knjiga koju su nazvali knjigom koja je šokirala svijet, prodala se u potpunosti već prvi dan te je naknadno tiskano još šest izdanja (Darwin ju je pripremao pune 22 godine).

Rekcija na Darwinovu knjgu bila je veoma brza. Neki biolozi spočitavali su mu kako ne može dokazati svoje hipoteze. Drugi su kritizirali njegovu koncepciju o razvijanu različitih vrsta iz jedne. Međutim najžešći napadi na Darwinovu teoriju nisu dolazili od znanstvenika već od strane crkvenih predstavnika. Oni su mu spočitavali da teorija o prirodnoj selekciji poriče utjecaj Boga na stvaranje čovjeka i stavlja čovjeka na istu razinu sa životinjama.

Ostatak života proveo je proširujući različite aspekte problema koji je postavio u svom djelu. Stoga je kasnije objavio još nekoliko knjiga u kojima je te probleme nastojao obrazložiti: "The Variation of Animals and Plants Under Domestication" (1868.; Promjenjivost životinja i biljaka pod domaćim uvjetima), "The Descent of Man" (1871.; Porijeklo čovjeka), "The Expression of the Emotions in Animals and Man" (1872.) i "The Descent of Man and Selection in Relation to Sex" (1872.). Važnost Darwinova rada prepoznali su njegovi suvremenici te je izbaran u Kraljevsko društvo (Royal Society) 1839. i u Francusku akademiju znanosti (1878.). Odana mu je počast i mjestom pokopa u Westminster opatiji, nakon što je 19. travnja 1882. preminuo u mjestu Downe u grofoviji Kent.

26. Charles-Augustin de Coulomb    

Charles-Augustin de Coulomb (Angoulême, 14. lipnja 1736. – Pariz, 23. kolovoza 1806.) je francuski fizičar.

Coulomb je rođen u francuskom gradu Angoulême. Izabrao je posao vojnog inženjera, i taj je posao radio tri godine, do ozlijede koja mu je uvelike ugrozila zdravlje, na Martiniku. Na povratku zaposlio se u La Rochelleu. Tu je otkrio inverznu vezu između sile naboja i kvadratu njihove udaljenosti, taj je zakon kasnije po njemu nazvan coulombov zakon.

Godine 1781. Coulomb je permanentno stacioniran u Parizu. Prije početka revolucije 1879. Coulomb daje otkaz na mjestu intendant des eaux et fontaines, i otišao u mirovinu na svoje imanje u Bloisu. Ponovno je pozvan u Pariz na konferenciju da se odrede nove mjerne jedinice, a sve to po naredbi Revolucionarne vlade. Iz Državnog instituta bio je jedan od prvih članova, a 1802. postavili su ga za inspektora javnih instrukcija. No njegovo zdravlje je već tada bilo jako krhko, te je umro četiri godine poslije u Parizu.

Coulombovo ime zauvijek je urezano u povijesti mehanike i elektriciteta magnetizma. On je 1779. izdao važnu publikaciju o zakonima trenja (Théorie des machines simples, en ayant égard au frottement de leurs parties et à la roideur des cordages) koji je uslijedio nakon dvadeset godina po memoaru o viskoznosti.

SI jedinica za električni naboj kulon (C), i Kulonov zakon nazvani su u njegovu čast.

Godine 1785. Coulomb je izdao tri spisa o elektricitetu i magnetizmu:

- Premier Mémoire sur l’Electricité et le Magnétisme, Histoire de l’Académie Royale des Sciences, 569-577, 1785

U ovoj publikaciji Coulomb opisuje "Kako konstruirati i koristiti električni balans (torzioni balans), bazirajući se na osobini metalnih žica da imaju reaktivnu torzionu silu koja je proporcionalna torzionom uglu". Coulomb također eksperimentalno određuje zakon koji objašnjava kako "dva tijela naelektrizirana istom vrstom elektriciteta utječu jedno na drugo

- Sécond Mémoire sur l’Electricité et le Magnétisme, Histoire de l’Académie Royale des Sciences, 578-611, 1785

U ovoj publikaciji Coulomb izvodi "zakonitosti po kojima se ponašaju i magnetni i električni tokovii, bilo po privlačnosti ili odbojnosti

- Troisième Mémoire sur l’Electricité et le Magnétisme, Histoire de l’Académie Royale des Sciences, 612-638, 1785

O količini elektriciteta koju izolirano tijelo gubi u određenom vremenskom periodu, bilo u kontaktu sa manje vlažnim zrakom, ili u manje-više idio-električnoj podršci.

27. Christiaan Huygens   

Christiaan Huygens (Kristijan Hajgens) (listen ?/i) (14. april, 1629 – 8. juli, 1695), bio je holandski matematičar, astronom i fizičar; rođen u Hagu. Studirao je pravo na Univerzitetu u Leidenu i na Orange Colledge u Bredi prije nego što se posvetio nauci. Historičari često poistovjećuju Huygensa sa naučnom revolucijom.

Huygens je relativno malo priznat po svojoj ulozi u razvoju modernog integralnog i diferencijalnog računa. Zapamćen je i po tome što je tvrdio da se svjetlost sastoji od talasa. Godine 1655. otkrio je Saturnov mjesec Titan. Također je ispitivao Saturnove prstenove, i 1656. otkrio da se prstenovi sastoje od stjena. Iste godine otkrio je i opisao maglinu Orion. Njegov crtež, prvi takve vrste, magline Orion objavljen je u Systema Saturnium 1659. Koristeći moderan teleskop uspio je da izdvoji iz magline različite zvijezde. (Svijetla unutrašnjost magline Orion nosi ime „Huygensova regija“ u njegovu čast.) Također je otkrio nekoliko interstelarnih maglina i neke dvojne zvijezde.

Na nagovor Blaise Pascala, Huygens je napisao prvu knjigu o teoriji vjerovatnoće, koju je objavio 1657.

Radio je i na izradi tačnog sata, koji bi bio pogodan za pomorsku navigaciju. Godine 1658. objavio je knjigu pod nazivom Horologium. Njegovo otkriće sata s klatnom (koji je patentirao 1657) bilo je prekretnica u računanju vremena. Matematičke i praktične detalje svojih otkrića objavio je u Horologium Oscillatorium 1673.

Huygens je razvio i sat sa balansnom oprugom, gotovo istovremeno, mada nezavisno od Robert Hookea, ali spporovi oko ovog otkrića i ko je za to zaslužan su trajale vijekovima. Međutim, u februaru 2006. otkrivene su izgubljene Hookeove pisane bilješke sa sastanaka Kraljevskog društva u jednoj ostavi u Hampshireu, i po tim bilješkama je utvrđeno da je Hooke prvi otkrio balansnu oprugu.

Kraljevsko društvo je izabralo Huygensa za svog člana 1663. Godine 1666. Huygens se preselio u Pariz gde je radio u Francuskoj akademiji nauka pod zaštitom Luja XIV. Koristeći Parisku observatoriju (koja je izgrađena 1672) vršio je dalja astronomska posmatranja. Godine 1684. objavio je Astroscopia Compendiaria u kojoj je prikazao svoj novi vazdušni teleskop (bez cijevi).

Huygens je razmišljao i o životu na drugim planetama. U svojoj knjizi Cosmotheoros, zamišljao je kako svemir buja od života, vrlo sličnog životu na Zemlji u 17. vijeku. Liberalna klima u Holandiji je ohrabrivala ovakve spekulacije. Za razliku od njega, filozof Giordano Bruno, koji je također vjerovao u postojanje života u drugim svjetovima, je zbog tih verovanja spaljen na lomači 1600. godine.

Godine 1675. Huygens je patentirao džepni sat. Izumio je brojne druge naprave i postupke.

Huygens se vratio u Hag 1681. poslije teške bolesti. Pokušao je da se vrati u Francusku 1685, ali je izdavanje Nantskog edikta (koji je ukinuo vjersku toleranciju) spriječilo njegovu namjeru. Huygens je umro u Hagu 8. jula 1695.

28.  Claude Levi - Strauss   

Francuski intelektualac koji je svojim radom neizmjerno pridonosio znanosti, primio je za života počasne doktorske titule od renomiranih sveučilišta Harvarda, Yalea i Oxforda kao i od sveučilišta u Švedskoj, Meksiku i Kanadi.
 
Levi-Strauss se rodio 28. studenoga 1908. godine u Bruxellesu. Kao jedan od prvih francuskih intelektualaca osnovao je strukturalnu antropološku školu 50-ih godina, a svoje prvo veliko istraživanje započeo je davne 1930. godine, proučavajući brazilska plemena.
 
Nakon završetka Drugoga svjetskog rata, Levi-Strauss je u Sjedinjenim Američkim Državama započeo profesorsku karijeru te je upoznao Franza Boaza, antropologa njemačkog podrijetla, koji je Straussu istovremeno bio uzor i prijatelj.
 
Nakon povratka u Francusku Strauss je doktorirao te nastavio svoja znanstvena istraživanja koja su ga uvrstila u rang najslavnijih i najcjenjenijih intelektualaca i znanstvenika. Njegovo najpoznatije djelo, "Tužni tropi" uvršteno je među klasična djela antropološke znanosti.

Slava koju je za svog dugovjekog života stekao Claude Levi-Strauss bila je puno šira od područja antropologije na kojemu je bio vrhunski autoritet. To je uglavnom zbog toga što ga se drži utemeljiteljem intelektualne struje strukturalizma, koja je 70-ih bila najutjecajnija.

Bio je jedan od onih francuskih intelektualaca − poput Jean-Paula Sartrea, Simone de Beauvoir, Michela Foucaulta, Rolanda Barthesa, Jacquesa Derridae i Paula Ricoeura – koji su svoj utjecaj širili na različite discipline, zato što su bili filozofi u širem smislu od onoga koji podrazumijevamo kad mislimo na anglosaksonski akademski krug.

Tako, Francuzi su u posljednjih 50-ak godina često bili “opinion-makeri” na terenu društvenih disciplina kao što su literatura, povijest i sociologija. Pa ipak, Levi-Strauss svoje je znanstveno djelovanje držao za čistu antropologiju i bio je nemalo sumnjičav prema entuzijazmu koji su prema strukturalizmu iskazivali studenti književnosti. S druge strane, ne može se poreći da je uživao u literarnoj slavi koju je postigao njegov rad, posebice njegov naslov iz 1955.

“Tužni tropi”. Levi-Strauss, dijete francuskih umjetnika u Bruxellesu, slijedio je biografski put tipičan za poznate humaniste. Diplomiravši filozofiju na prestižnoj Sorboni, uskoro je postao skeptičan prema svojoj znanstvenoj vokaciji jer ju je prepoznao sterilnom i hermetičnom. Posebno ga je odbijao utilitarni i moralistički aspekt filozofije koji je bio dominantan u francuskoj filozofiji epohe. Antropologija ga je zainteresirala kad je shvatio kako se bogatstvo kultura koje se onda držalo primitivnima uklapalo u iluzorne predodžbe evolucionizma u djelima filozofa kao što je Auguste Comte.

Strukturalizam Levi-Straussa osobni je amalgam naturalističkog pristupa studiji ljudskog bića i filozofskog nastupa koji je iz njega proizišao. Temelj njegove strukturalne antropologije je ideja da ljudski mozak sustavno procesuira strukturirane jedinice informacija koje stvaraju modele za objašnjenje svijeta, njegove maštovite alternative ili oruđa kojima možemo djelovati unutar njega. Otac moderne antropologije, Claude Levi-Strauss preminuo je u 101. godini života.

29. David Bohm            

David Bohm Josip ( 20. prosinca 1917 - 27. listopada 1992 ) bio je američki teoretski fizičar koji je pridonio ideji kvantne teorije , filozofije uma i neuropsihologije . On se smatra jednim od najvećih teorijskih fizičara 20. stoljeća.

Bohm je zagovarao stajalište da stari kartezijanski model stvarnosti (da su postojale dvije vrste tvari - mentalne i fizičke ) bio je ograničen , u svjetlu razvoja u kvantnoj fizici . On je razvio u detalje matematičke i fizičketeorije.
Bohm je upozorio na opasnosti neobuzdanog razuma i tehnologije , zagovarajući umjesto potrebu za istinsku potporu dijalogu koji je tvrdio da bi mogao proširiti i ujediniti sukobljene i uznemirujuće podjele u društvenom svijetu. Upisao je svoju znanstvenu karijeru u nekoliko zemalja, Brazilu, Britaniji...
Bohm je nastavio svoj ​​rad u kvantnoj fizici tijekom svoga umirovljenja. Njegov završni rad ,posthumno objavljen Usmjereni svemir: Ontološka tumačenja kvantne teorije ( 1993 ) , rezultat je višedesetljetniH suradnji s kolegom Basil Hiley . Također je govorio publici diljem Europe i Sjeverne Amerike na važnost dijaloga kao načina socijalne terapije , koncept je posudio iz londonskog psihijatra i praktičar Group Analiza Patrick De Mare , a imao je niz susreta s Dalaj lamom . On je izabran za Fellow of Royal Society u 1990.

Pred kraj svog života , Bohm počeo osjećati ponavljanje depresije koju je pretrpio u ranijim vremenima u svom životu . Bio je primljen u bolnicu u Maudsley južnom Londonu na 10. svibnja 1991 . Njegovo stanje pogoršalo te je odlučeno da je liječenje koje bi moglo pomoći terapija elektrošokovima . Bohmova supruga konzultirala je psihijatra Davida Shainberg , Bohmovog dugogodišnjeg prijatelja i suradnika , koji je rekao da su tretmani elektrošokovima  vjerojatno njegova jedina opcija . Bohm je pokazao poboljšanje od tretmana.  Međutim , njegova depresija vratila.

Bohm je umro nakon što je pretrpio srčani udar u Hendon , London , 27. listopada 1992 u dobi od 74 godine.

30. Dmitrij Mendeljejev            

Pri pokušaju kemijskog dobivanja etera 1902. godine iznio je krivu hipotezu o postojanju dva elementa koji imaju manju masu od vodikove, te da je lakši od njih kemijski inertan element, izuzetno pokretljiv, sveprodirući i sveprožimajući plin.

Mendeljejev je posvetio vrijeme i analizi otopina, koje je promatrao kao homogene tekuće sustave koje se sastoje od nestabilnih disocirajućih komponenata - otapala i otopljene tvari, držeći da su to primjeri jednostavnih ili čistih tvari, podložnih Daltonovim zakonima.

U pogledu fizikalne kemije proučavao je reakcije tekućine s toplinom, i izradio formulu sličnu Gay-Lussacovom zakonu o uniformalnosti i širenju plinova, kao kad je išao nazad u 1861. i interpretirao T. Andrewovu koncepciju kritične temperature plinova tako što je odredio apsolutno talište supstance čiji elementi daju temperaturu jednaku nuli, i tada voda prelazi u vapnenac, neovisno o temperaturi i volumenu.

Mendeljejev je puno pisao o kemiji, a njegova najpoznatija knjiga zasigurno je The Principles of Chemistry koja je pisana od 1868. do 1870., a prevedena je na mnoge svjetske jezike.

Mendeljejev je dobio i zasluge za to jere je otkrio optimalnu količinu alkohola, 40% (80 dokaza), u ruskoj votki. Izvor te atribucije bila je teza njegovog doktorata O kompoziciji alkohola i vode. Ta teza temeljila se uglavnom na fizikalnim svojstvima alkohola-vode, kao destilacija.

Dobio je zasluge i za predstavljenje metričnig sistema Ruskom Carstvu.

Izumio je pirokolidij, vrsta plinovitog praha bazirana na nitrocelulozi, a 1892. organizirao njegovu manufakturu.

Dmitrij Ivanovič Mendeljejev (rus. Дми́трий Ива́нович Менделе́ев, Tobolsk, 8. veljače 1834. - Sankt Peterburg 2. veljače 1907.) bio je ruski kemičar. Poznat je kao jedan od dvojice znanstvenika koji su stvorili Periodni sustav elemenata; koji je bio važna karika znanosti u Drugoj industrijskoj revoluciji. Za razliku od ostalih stvaratelja, Mendeljejev je predvidio da će se mnogi elementi još otkriti. U nekoliko slučajeva poznato je njegovo neslaganje s prihvaćenim atomskim masama, govorio je da se one ne slažu s Periodnim zakonom, i to se pokazalo kao točno.

Mendeljejev je rođen u Tobolsku, i bio je najmlađi od sedamaestoro djece Ivana Pavloviča Mendeljejeva i Marije Dmitrijevne Mendeljejeve (prije Kornilieva). S četrnaest godina, nakon očeve smrti, pohađao je Gimnaziju u Tobolsku.

Sada siromašna obitelj Mendeljejev, 1849. godine preselila se u Sankt Peterburg gdje je Dmitrij studirao pedagogiju 1850. Nakon maturiranja, doktori su mu dijagnosticirali tuberkulozu što je bio uzrok njegovog preseljenja na Krim, na Crnom moru 1855. Tu je postao glavni znanstvenik u lokalnoj gimnaziji. Potpuno zdrav vraća se u Sankt Peterburg 1856.

Između 1859 i 1861 proučavao je plinove u Parizu, i usavršavao spektroskop sa Gustavom Robertom Kirchhoffom u Heidelbergu. Nakon povratka u Rusiju 1863. postao je profesor kemije na Tehnološkom institutu i na sveučilištu u St. Peterburgu. Iste godine oženio se Feozvom Niktičnom Leščevom, a njihov brak završio je razvodom. Kasnije se oženio Anom Ivanovom Popovom, a njihova kći, Ljubov, poslije je postala žena poznatog ruskog pjesnika Aleksandra Bloka.

Iako je Mendeljejev prihvaćen diljem Europe kao znanstvenik, i dobitnik je odličja Copley Medal od Royal Society of London, njegove političke aktivnosti zabrinjavale su vladu, a rezultat toga bio je njegov otkaz s mjesta profesora 17. kolovoza 1890. Ipak, dobio je mjesto direktora u Uredu za mjere 1893.

U kasnijim godinama, radio je i patentirao standard za klasičnu Rusku votku, ali je važniji njegov rad na ulju koji je rezultirao otvaranjem prve rafinerije u Rusiji. Preminuo je u Sankt Peterburgu 1907. Element broj 101, radioaktivan, mendelevij nazvan je u njegovu čast.

Newlandow Zakon oktava objavljen je 1866. No zbog manjka mjesta za buduća otkrića i stavljanje dva elementa u jednu periodu bilo je nezadovoljavajuće pa je njegova ideja odbijena. Ne znajući za to, Mendeljejev je radio na sličnom projektu, a 6. ožujka 1869 njegova ideja je predstavljena u Ruskom kemičarskom društvu. Naslov njegovog projekta bio je “Ovisnost između svojstava relativne atomske mase i elemenata“, a govorio je da ako se elementi svrstaju po atomskoj masi daju jedan redoslijed u periodama.

Elementi koji imaju slična kemijska svojstva imaju atomsku masu koja je ista ili relativno slična (npr. Pt, Ir, Os) ili kojima se povaćava (npr. K, Rb, Cs)

Svrstavanje elemenata po atomskoj masi, sveden je na valencije, kao i na kemijska svojstva. Tu se ubrajaju elementi kao Li, Be, Ba, C, N, O i Sn.

Elementi koji su najrasprostranjeniji imaju malu atomsku masu.

“Magnituda atomske mase određuje tip elementa, isto kao što i magnituda molekule određuje tip tijela. Moramo očekivati otkrića još mnogih elemenata - kao na primjer elementi analogni aluminiju i siliciju - čija bi atomska masa trebala biti između 65 i 75. Atomske mase nekih elemenata mogu se odrediti znanjem o njima sličnim elementima. Iako atomska masa telura mora biti između 123 i 126, a ne može biti 128“ - rekao je Mendeljejev.

Neke karakterne osobine elemenata mogu se odrediti pomoću atomskih masa.

Ne znajući za Mendeljejeva, Lothar Meyer je također radio na periodnom sustavu. Njegov rad, izdan 1864. godine sadržavao je samo 28 elemenata raspoređenih po samo valencijama. Uz to, Meyer nikad nije došao na ideju da predvidi otkriće novih elemenata, i da ispravi atomske mase. Samo nekoliko mjeseci nakon Mendeljejevog sustava, Meyer izdao je virtualno identičan sustav. Neki ljudi smatraju Mendeljejeva i Meyera ko-stvoritelje peridonog sustava, no Mendeljejev je točno predvidio kvalitete elemenata koje je on zvao eka-silicij (germanij, eka-aluminij (galij) i eka-bor (skandij) i to mu je dalo veći dio slave. U to vrijeme Mendeljejeva predviđanja impresionirala su sve i eventualno su dokazana kao točnim.

Pri pokušaju kemijskog dobivanja etera 1902. godine iznio je krivu hipotezu o postojanju dva elementa koji imaju manju masu od vodikove, te da je lakši od njih kemijski inertan element, izuzetno pokretljiv, sveprodirući i sveprožimajući plin.

Mendeljejev je posvetio vrijeme i analizi otopina, koje je promatrao kao homogene tekuće sustave koje se sastoje od nestabilnih disocirajućih komponenata - otapala i otopljene tvari, držeći da su to primjeri jednostavnih ili čistih tvari, podložnih Daltonovim zakonima.

U pogledu fizikalne kemije proučavao je reakcije tekućine s toplinom, i izradio formulu sličnu Gay-Lussacovom zakonu o uniformalnosti i širenju plinova, kao kad je išao nazad u 1861. i interpretirao T. Andrewovu koncepciju kritične temperature plinova tako što je odredio apsolutno talište supstance čiji elementi daju temperaturu jednaku nuli, i tada voda prelazi u vapnenac, neovisno o temperaturi i volumenu.

Mendeljejev je puno pisao o kemiji, a njegova najpoznatija knjiga zasigurno je The Principles of Chemistry koja je pisana od 1868. do 1870., a prevedena je na mnoge svjetske jezike.

Mendeljejev je dobio i zasluge za to jere je otkrio optimalnu količinu alkohola, 40% (80 dokaza), u ruskoj votki. Izvor te atribucije bila je teza njegovog doktorata O kompoziciji alkohola i vode. Ta teza temeljila se uglavnom na fizikalnim svojstvima alkohola-vode, kao destilacija.

Dobio je zasluge i za predstavljenje metričnig sistema Ruskom Carstvu.

Izumio je pirokolidij, vrsta plinovitog praha bazirana na nitrocelulozi, a 1892. organizirao njegovu manufakturu.

31. E. O. Wilson              

Edward Osborne Wilson (Birmingham, Alabama, 10. lipnja 1929.) je američki biolog (bavi se mirmekologijom, dijelom entomologije koja se bavi proučavanjem mrava), istraživač (sociobiologija, bioraznolikost), teoretičar (consilience, biofilija), i očuvanjem prirodne okoline.Wilson je poznat po svojoj znanstvenoj karijeri, zalaganju za očuvanje okoliša, i za ideje vezane za religijska, moralna i etička pitanja.

Wilson je rođen u Birminghamu u SAD. Po svojoj autobiografiji Naturalist, odrastao je u Washingonu i na selu u okolici mjesta Mobile, Alabama. Od mladih dana, zanimao se za prirodoslovlje. Njegovi roditelji, Edward i Inez Wilson, su se razveli kad je imao sedam godina. S 16 godina, namjeravajući postati entomolog, počeo je skupljati muhe, ali zbog nestašice pribadača uzrokovane Drugim svjetskim ratom prešao je na skupljanje mrava.

U strahu da neće moći priuštiti studij, Wilson se prijavio u vojsku, ali je odbijen zbog oštećenja vida. Upisao se na Sveučilište u Alabami, koje je bilo otvoreno za sve koji završe srednju školu u Alabami i imalo prihvaljive školarine. Wilson je diplomirao, a doktorirao je na Sveučilištu Harvard, a kasnije je dobio počasne titule na raznim sveučilištima.

Wilson je definirao sociobiologiju kao "sistematsko proučavanje biološke osnove svog društvenog ponašanja." Primjenjujući principe evolucije na razumijevanje društvenog ponašanja životinja, uključjući ljude, Wilson je zasnovao sociobiologiju kao novo znanstveno područje. Tvrdio je da na svo životinjsko ponašanje, čak i ljudsko, utječu geni, a nema potpune slobode volje. Ovaj princip je nazvao genetska uzica (kao ona na kojoj se vode psi, npr.)[2].Kontroverza sociobiološkog istraživanja je u primjeni na ljude. Teorija daje znanstvene argumente protiv doktrine tabule rase, koja tvrdi da se ljudi rađaju bez urođenog mentalnog sadržaja i da je kultura djelovala na povećanje ljudskog znanja i pomogla u preživljavanju i uspjehu. U zadnjem poglavlju knjige Sociobiology i u cijeloj, Pulizerom nagrađenoj knjizi On Human Nature, Wilson tvrdi da je ljudski um oblikovan jednako genetskim nasljeđem kao i kulturom, ako ne i više. Postoje granice koliko društvo i okolina mogu promijeniti ljudsko ponašanje.

U svojoj knjizi iz 1998. Consilience: The Unity of Knowledge Wilson raspravlja o metodima koji su se koristili da se objedine prirodne znanosti, a mogli bi se koristiti za objedinjavanje prirodnih i društvenih znanosti.

Wilson je skovao frazu znanstveni humanizam (eng. scientific humanism) kao:

jedini pogled na svijet suglasan sa rastućom znanstvenom spoznajom stvarnog svijeta i zakona prirode

Wilson tvrdi da je to najprikladnije za unaprijeđivanje uvjeta čovječanstva.

O pitanju Boga, Wilson je opisao svoju poziciju kao provizorni deizam. Objasnio je njegova vjera putanja koja vodi dalje od tradicionalnih vjerovanja:

udaljio sam se od crkve, ne definitivno agnostik ili ateist, tek ne više baptist^.

Wilson tvrdi da su vjera u Boga i vjerske obrede proizvod evolucije. Dalje, tvrdi da ih ne treba odbacivati niti otpisivati, već dublje znanstveno istražiti kako bi se bolje shvatila njihova važnost za ljudsku prirodu. U svojoj knizi The Creation, Wilson se zalaže za zanemarivanje epistemoloških razlika između vjere i znanosti, i usredotočenje na zajedničko, živu prirodu.

O pitanju Boga, Wilson je opisao svoju poziciju kao provizorni deizam. Objasnio je njegova vjera putanja koja vodi dalje od tradicionalnih vjerovanja:

udaljio sam se od crkve, ne definitivno agnostik ili ateist, tek ne više baptist.

Wilson tvrdi da su vjera u Boga i vjerske obrede proizvod evolucije. Dalje, tvrdi da ih ne treba odbacivati niti otpisivati, već dublje znanstveno istražiti kako bi se bolje shvatila njihova važnost za ljudsku prirodu. U svojoj knizi The Creation, Wilson se zalaže za zanemarivanje epistemoloških razlika između vjere i znanosti, i usredotočenje na zajedničko, živu prirodu.

Nekoliko Wilsonovih kolega s Harvarda, kao Richard Lewontin i Stephen Jay Gould, su se snažno protivili njegovim idejama vezanim uz sociobiologiju. Marshall Sahlins je napisao The Use and Abuse of Biology, direktnu kritiku Wilsonovih teorija.

32. Edmond Halley           

Edmond Halley (Haggerston kraj Londona, 8. novembar 1656. - Greenwich kraj Londona, 14. januar 1742.), engleski astronom

Bio je profesor geometrije na Oxfordskom univerzitetu te upravitelj Greenwichkog opservatorija. Istakao se radom o stazama planeta, katalogirizirao je 341 zvijezdu južne hemisfere, iznio vlastitu teoriju o kretanju stajačica, izradio kartu vjetrova iznad okeana, prvu meteorološku kartu uopće. Razradio je metodu za određivanje Sunčeve paralakse pomoću prolaska Venere.

Na temelju Newtonove teorije Halley je utvrdio putanju i trajanje ophodnje kometa iz 1682, proračunavši da će se na našem nebu on ponovo pojaviti nakon 76 godina - 1757. To je slavnog astronoma potaknulo da ode proročici koja mu je prorekla da će živjeti duže od stotinu godina. Ohrabren proročanstvom, Halley je nestrpljivo brojao godine. Ali, 86. godina bila je kraj njegova života. Ipak, budući da je proračun bio tačan i komet se pojavio tačno u nagoviješteno vrijeme, 1757. u učenjakovu čast i uspomenu, nazvan je Helijevim kometom.

Godine 1690. dizajnirao je Halleyevo zvono, koje je roniocima omogućilo duži ostanak pod vodom.

Najvažnija su mu djela "Katalog južnih zvijezda" i "Pregled astronomije kometa".

33.  Edward Jenner             

Edward Jenner (17. svibnja 1749. - 26. siječnja 1823.) je bio engleski liječnik iz Berkeleyu, u Gloucestershire, poznat po radu kojim je u medicinu uveo cjepivo za velike boginje, mnogi ga smatraju "ocem imunologije", te mnogi smatraju da je njegovo otkriće spasilo više života nego bilo koje drugo otkriće do sada.

Edward Jenner rodio se u Berkeleyu, počeo je učiti medicinu u gradiću Chipping Sodbury, kod kirurga Daniela Ludlowa, u dobi od 14 godina. Ovdje se je zadržao sljedećih osam godina, te je 1770. otišao studirati kirurgiju i anatomiju kod Johna Huntera i ostalih u londonsku bolnicu St George's Hospital.

William Osler zabilježio je da je studentu Jenneru, Hunter ponovi savjet Williama Harveya: "Don't think, try" u prijevodu "ne misli, pokušaj". Vošen time Jennera su zamijetili brojni ljudi toga vremena znameniti po svojim doprinosima unaprijeđenju prakse i institucija kirurgije toga vremena. Godine 1773. Jenner se vratio u svoj rodni zavičaj gdje postao uspješan liječnik opće prakse i kirurg, u Berkeleyu, Gloucestershire, te je ostao u kontaktu sa Hunterom. Jenner je bio i pažljivi promatrač prirode, i prvi koji je zapazio kako mladunci kukavice guraju jaja ptice čije je gnijezdo, da bi samo oni uzimali hranu od lažnih roditelja. Zbog ovog zapažanja izabran je za člana kraljevskog društva 1789. Jenner je sa suradnicima osnovao medicinski društvo u Rodboroughu, u Gloucestershire, te je doprinjeo medicini svojim radovima o angini.

U Jennerovo vrijeme velike boginje (lat. Variola vera major) su bile vrlo opasna bolest, jedna od tri osoba koje su se zarazile umirale su od te bolesti, a osobe koje su preživjele obično su ostale teško narušenog zdravlja. Lady Mary Wortley Montagu je tijekom svog boravka u turskom castvu (od 1716. do 1718.) otkrila koncept variolacije (inokulacija boginjama), te ideju prenijela u Englesku. Voltaire, je nekoliko godina kasnije zabilježio da je tim postupkom 60% osoba dobilo velike boginje, od kojih je 20% umrlo od bolesti. Nakon 1770. godine postoje najmanje šest osoba (Sevel, Jensen, Jesty 1774, Rendell, Plett 1791) u Engleskoj i Njemačkoj koji su uspješno ispitali mogućnost korištenja cjepiva kravljih boginja za imunizaciju boginja kod ljudi.[1] Takav primjer je farmer iz Dorseta Benjamin Jesty, koji je uspješno cjepio i inducirao imunost svoje žene i dvoje djece tijekom epidemije velikih boginja 1774.g. Smatra se da ovaj podatak nije bio opće poznat, te da Jenner nije bio svjestan Jestyevog uspjeha, te da je do svoga otkrića došao neovisno.

Jenner je zapazio lokalnu tradiciju među ženama koje su muzle krave, da onaj tko se zarazi takozvanim "kravljim boginjama" ne dobija velike boginje. Jenner je pretpostavio da gnoj iz bula koje su žene muzare dobivale od "kravljih boginja" ih štiti od boginja. Svoje pretpostavke je iskušao 14. svibnja 1796. godine, inokulurajući osmogodišnjeg dječaka Jamesa Phippsa, sadržajem iz bula sa ruku Sarah Nelmes, koja je dobila kravlje boginje od krave koje se zvala Blossom.[2] Jenner je inokulirao dječaka sa gnojom kravljih boginja u oboje ruke istoga dana. To je kod dječaka izazavalo povišenu tjelesnu temperaturu i opću slabost bez drugih simptoma. Kasnije, je kod dječaka primjenio variolaciju, što je u to vrijeme bio standardni postupak za induciranje imunosti. Nije došlo do razvoj bolesti. Nakon nekog vremene još jednom je ponovio pokušaj variolacije i opet nije došlo do pojave znakova bolesti.

Jenner je ovu metodu nazvao vakcinacijom (vaccination), jer je izvorni materijal bio od krave (Vacca - krava na latinskom). Jenner je nastavio svoje istraživanje i poslao svoje izvještaje Kraljevskom Društvu koje nije objavilo njegove prvotne uspjehe. Nakon usavršavanja svojeg postupka, izvijestio je o dvadeset i tri slučaja. Prvotni rezultati dočekani su sa oprezom, te je tek 1840. britanska vlada zabranile postupke variolacije i omogućila svima besplatnu vakcinaciju.

Usavršavanje postupka vakcinacije sve više je Jennera sprječavalo u radu u općoj praksi, te je uz pomoć potpore svojih kolega i Kralja dobio od britanskog Parlamenta prvotno £10,000 za nastavka rada na vakcinaciji, zatim 1806.g. još £20,000 za nastavak rada. Tijekom 1811. zabilježio je značajan broj pojave velikih boginja kod vakciniranih osoba, ali je i primjetio da je kod tih osoba prethodna vakcinacija znatno ublažila tijek bolesti.

Jenner je uvidio dugosežne implikacije cijepljenja, i znao je da će doći dan kada velike boginje neće predstavljati opasnost; njegov san se i ostvario globalnim istrebljenjem ove bolesti kasnih 70-tih 20. stoljeća. Svjetska zdravstvena organizacija je 1979.g. objavila da više u prirodi nema virusa velikih boginja, te se više na provodi ciepljnje protiv velikih boginja, iako prema izvještaju CDC (engl. Centers for Disease Control and Prevention) iz Atlante još uvijek postoje primjerci virusa u SAD-u i Rusiji u svrhu stvaranja i/ili obrane od biološkog oružja.

Važnost Jennerovog otkriča nije samo eradikacija velikih boginja nego i razvoj ideje cjepljenja kao zaštite od zaraznih bolesti. Za ovaj pionirski rad na polju cijepljenja, Jenner se smatra ocem imunizacije.

34. Edwin Hubble            

Poznat je i po tome što je jedan od prvih znanstvenika koji je tvrdio da crveni pomak udaljenih galaktika potječe od dopplerovog efekta koji nastaje usljed širenja svemira.

Naime Hubble je zajedno s Miltonom Humasonom 1929. godine formulirao zakon crvenog pomaka. Radi se o zakonu po kojem je brzina udaljavanja galaktike proporcionalna njezinoj udaljenosti. Njegov je zakon sukladan s Einsteinovim jednadžbama iz opće teorije relativnosti za homogeni izotropni svemir koji se širi. Njegov koncept širenja svemira doveo je kasnije do teorije Velikog praska.

Edwin Hubble rodio se 20. studenog 1889. godine u mjestu Marshfield odakle se preselio dok je imao svega devet godina u mjesto Wheaton, Illinois. Zanimljivo je spomenuti kako je tijekom svog odrastanja više zanimanja pokazivao za sport nego za znanost, što naravno nije dugo trajalo. Naime tijekom studiranja na Sveučilištu u Chicagu posvetio se matematici i astronomiji. Diplomirao je 1910. godine.

Nakon završetka fakulteta nastavio je svoje školovanje te tako magistrirao pravo u Oxfordu nakon čega se vratio u SAD gdje se zaposlio kao učitelj i školski trener u mjestu New Albany, Indiana. Za vrijeme Prvog svjetskog rata služio je kao Major u vojsci, da bi se nakon završetka rata vratio svom radu u astronomiji, gdje je zaista došao do velikih otkrića.

Edwin Hubble umro je 28. rujna 1953. godine u mjestu San Marino u Kaliforniji. Bio je jedan od velikih, a pored brojnih otkrića, tu su i brojne nagrade koje je dobio, a gdje možemo spomenuti: Bruce Medal, Gold Medal te Medal of Merit za izvanredna dostignuća u balistici. Po njemu je imenovan asteroid 2069 Hubble, zatim krater Hubble na Mjesecu te Hubbleov svemirski teleskop.

35. Ernest Rutherford         

Ernest Rutherford (Nelson, Novi Zeland, 30. kolovoza 1871. - Cambridge, 19. listopada 1937.), britanski kemičar i fizičar.

Bio je profesor na fakultetu u Montrealu; pročelnik odjela za fiziku Sveučilišta u Manchesteru (od 1907.), a od 1919. direktor Cavendisheva laboratorija u Cambridgeu. Godine 1903. izabran za člana (1925.-1930. za predsjednika) Royal society. Nobelovu nagradu za kemiju dobio 1908. godine. Isprva se bavio proučavanjem radioaktivnih raspada. Prvi je uočio da se zračenje radija sastoji od dviju vrsta zraka, koje je nazvao alfa-zrake (α čestica) i beta-zrake (β čestica) te gama-zračenje (γ čestica). Zajedno sa Frederickom Soddyem uveo je pojam vremena poluraspada i formulirao zakone radioaktivnog raspada. Proučavanjem raspršivanja alfa-čestica na atomima Rutherford je došao do zaključka da atom čija je veličina 10-8 cm nije kompaktan djelić materije, nego složen od pozitivne jezgre (veličine 10-12 cm) i elektrona koji kruže oko nje. Rutherford je prvi upotrijebio riječ proton za pozitivno naelektriziranu česticu u jezgri atoma.

Od njega potječe i formula (nazvana njegovim imenom) za raspršivanje alfa-čestica na atomima; kasnije (1925. godine), Rutherford je utvrdio i odstupanje od te formule do kojeg dolazi kod vrlo bliskih sudara alfa-čestice i jezgre, kad nuklearno međudjelovanje postaje mnogo važnije od električnog. [1]

Godine 1919. Rutherford je, bombardirajući dušik alfa-česticama izveo prvu pretvorbu (transmutaciju) jednog elementa u drugi. Pri procesu je nastao kisik, tako je izvršena prva nuklearna reakcija.

Rutherfordovi roditelji su bili farmeri, koji su emigrirali iz Škotske na Novi Zeland, da bi lakše podigli puno djece, koje su imali. Ernest je završio elektrotehničku školu, a kasnije je putovao u Veliku Britaniju, da bi se usavršio u mjerenju i otkrivanju elektromagnetskih valova. Bio je profesor na Univerzitetu Montréal; pročelnik odjela za fiziku Sveučilišta u Manchesteru (od 1907.), a od 1919. direktor Cavendisheva laboratorija u Cambridgeu. 1900. se oženio i imao je jednu kćer. Početkom 20. stoljeća bilo je poznato 5 radioaktivnih elemenata: uranij, torij, polonij, aktinij i radij. Među njima najviše se upotrebljavao radij i to za liječenje raka. Iz radija i njegovih kemijskih spojeva stalno se razvijao jedan plin, koji je isto bio radioaktivan, a nazvan je radijeva emanacija ili radon. Osim radona nastajao je i helij. Iz toga se zaključilo da se radij, ali i svi ostali radioaktivni elementi, pretvaraju u druge elemente s manjom težinom i pri tom postupku zrače. Uočeno je također da je ta prirodna radioaktivnost svojstvena atomima s najvećim atomskim masama i da je to proces koji se dešava u unutrašnjosti atoma, znači ne ovisi o vanjskim utjecajima, kao što su tlak, temperatura ili neka kemijska reakcija.

Već 1900. bilo je poznato da jedan dio radioaktivnog zračenja može da skreće u magnetskom polju. Rutherford je na osnovu ispitivanja prolaza radioaktivnih zraka kroz tanke listiće aluminija utvrdio da kod zračenja uranijevih spojeva postoje dvije vrste zraka. Onu vrstu zraka koje ne mogu da prođu kroz aluminijsku pločicu debljine 0,02 mm nazvao je alfa-česticama, a onu vrstu koja je prolazila i kroz deblje slojeve nazvao je beta-česticama. Iste godine francuski znanstvenik Paul Villard je otkrio i treću vrstu radioaktivnog zračenja, za koju se utvrdilo da ima veliku prodornu moć i da ne skreće u magnetskom polju, a nazvane su gama-česticama. Na osnovu skretanja u magnetskom polju, utvrdeno je da alfa-čestice imaju pozitivni električni naboj, a beta-čestice negativan električni naboj.

1908. su Rutherford i Hans Geiger mjerenjem utvrdili da alfa-čestice imaju dvostruki električni naboj, a da im je masa jednaka četverostrukoj masi atoma vodika. Kada alfa-čestica privuče dva elektrona, ona prelazi u atom helija. Iz toga je Rutherford zaključio da su alfa-čestice ustvari ioni helija ili samo atomska jezgra helija. Za beta-čestice se utvrdilo da se u magnetnom i električnom polju ponašaju isto kao i katodne zrake ili elektroni. To znači da su beta-čestice ustvari elektroni velikih brzina, ali za razliku od elektrona u elektronskom omotaču atoma, nastaju iz atomske jezgre.

Za gama-čestice je utvrđeno da odgovaraju tvrdim rendgenskim zrakama. To su dokazali Rutherford i E. N. da Costa Andrade 1914., ogibom ili difrakcijom gama-čestica kroz odgovarajuću kristalnu rešetku, pomoću koje su uspijeli i odrediti i njihovu valnu duljinu. Prema dosadašnjim mjerenjima utvrđeno je da su valne duljine gama-čestica između 0,000466 nm i 0,0428 nm. Prema tome, gama-čestice odgovaraju kratkovalnom rendgenskom zračenju, ali za razliku od rendgenskog zračenja nastaju u atomskoj jezgri.

Nikako se u to vrijeme nije moglo objasniti odakle tako velika energija kojom zrače radioaktivne tvari. Na osnovu činjenice da se atomi radioaktivnih tvari doista raspadaju i prelaze u atome drugih elemenata manje težine, tj. da se transmutiraju, Rutherford i Frederick Soddy postavili su 1903. teoriju radioaktivnog raspadanja. Prema njoj atomi radioaktivnih elemenata nisu stabilni, nego se spontano raspadaju (dezintegriraju ili transmutiraju), uz zračenje radioaktivnih čestica (alfa-čestica, beta-čestica ili gama-čestica), pri čemu prelaze u atome drugih elemenata.

Teorija radioaktivnog raspadanja je vrlo značajna, jer prema njoj proizlazi da su atomi djeljivi i da mogu prelaziti u atome drugih kemijskih elemenata. Posto je prelaženje jednog kemijskog elementa moguće samo ako se promjena događa u atomskom jezgru, možemo zaključiti da je radioaktivnost u stvari raspadanje jezgre atoma nekih kemijskih elemenata. Promjena stanja atomske jezgre kod radioaktivnih elemenata se naziva nuklearna reakcija. [3]

Prema zakonu pomicanja atomi radioaktivnih elemenata koji emitiraju alfa-čestice prelaze u atome, čija je atomska masa manja za 4 atomske jedinice, a atomski broj manji za 2, tj. prelaze u atome elemenata, koji u periodnom sustavu zauzimaju položaj pomjeren za dva mjesta ulijevo, a atomi koji emitiraju beta-čestice prelaze u atome, koji uz istu atomsku masu povećavaju svoj atomski broj za 1, tj. prelaze u atome elemenata, koji u periodnom sustavu zauzimaju položaj pomjeren za jedno mjesto udesno.

1904. je Rutherford uvidio da vrijeme, u toku kojeg se raspadne polovina početne količine nekog radioaktivnog elementa, može poslužiti kao podatak o brzini njegovog raspadanja, pa je zato veličinu tog vremena uveo kao svojstvenu konstantu, koja se naziva vrijeme poluraspada.

1899. Becquerel je zapazio još jedno svojstvo radioaktivnog zračenja i to da izazivaju luminiscenciju kod mnogih kemijskih tvari, kao što su na primjer cinkov sulfid (ZnS), barijev platinocijanid (Ba[Pt(CN)4]x4 H2O) i dijamant. Zapaženo je pomoću mikroskopa da se luminiscentno svjetlucanje cinkovog sulfida, izazvano alfa-česticama, sastoji iz velikog broja pojedinačnih bljeskova svjetlosti. Zato što ovo kratkotrajno svjetlucanje ima sličan izgled svjetlucanju iskri, nazvano je scintilacija (lat. scintilla znači iskra). Pošto svaka alfa-čestica svojim udarom o luminiscentni zastor izaziva jednu scintilaciju ili iskru, Rutherford je predložio da je to vrlo pogodan način za brojanje radioaktivnih čestica. Na taj način je scintilacija poslužila kao prvi način za istraživanje količine alfa-čestica.

Rutherford je nastavio pokuse, te je koristio je zatvorenu posudu (koja se mogla puniti različitim plinovima) s pokretnim izvorom alfa čestica koji se mogao staviti na različite udaljenosti od zastora. Na zastoru su se uz pomoć mikroskopa motrile scintilacije - udarci čestica u zastor koji su izazivali svjetlucanje. Kad je u posudu stavio kisik broj scintilacija se smanjio zbog apsorpcije alfa čestica u sloju plina. Kad je u uređaj stavio suhi zrak javio se efekt suprotan očekivanom – broj scintilacija se povećao. Zatim je posudu napunio čistim dušikom i broj scintilacija bio je još i veći. Na osnovu mnogobrojnih pokusa zaključio je da čestice koje su prodornije, prelaze veći put i izazivaju scintilacije nastaju zbog sudara alfa čestica s atomima dušika, te da su te nove čestice atomi vodika.

Pokus s alfa-česticama i zlatnim listićem je bio jedan od najznačajnih pokusa u nuklearnoj fizici, jer je to bio prvi dokaz da u atomu postoji atomska jezgra. Rutherford okuplja plodan tim istraživača, među kojima su Hans Geiger, Ernest Marsden, George Hevesy, Henry Moseley, a nekoliko je godina dio tima bio i Niels Bohr.

Ključni se pokus za to otkriće dogodio 1909. kada su znanstvenici vrlo tanku zlatnu foliju izložili djelovanju alfa-čestica. Thompsonov model atoma je predviđao će alfa-čestice proći kroz tanki metalni film i raspršiti se pod određenim malim kutovima. No, na veliko je iznenađenje istraživačkoga tima ustanovljeno raspršenje i pod velikim kutovima, a neke su se helijeve jezgre od metalne folije odbile potpuno unatrag. Rutherford je to usporedio s vjerojatnošću da list papira odbije topovsku kuglu. Rezultat je pokusa vodio prema novom modelu atoma, koji je Rutherford predložio 1911.: atom se sastoji od središnjega naboja okruženoga sferičnom raspodjelom naboja suprotnoga predznaka. U početku se pretpostavljalo da su i elektroni građevne čestice atomske jezgre, pa je u modelu za atom dušika rednoga broja 7 bilo pretpostavljeno da u jezgri ima 21 česticu, i to 14 protona i 7 elektrona, a u elektronskom omotaču još 7 elektrona. Otkriće je spina i spektroskopija dušikovih jezgri, do čega je 1930. došao talijanski fizičar Franco Rasetti, pokazalo da se dušikove jezgre vladaju kao čestice cjelobrojnoga spina, tj. kao bozoni. To je bilo u potpunom neskladu s predloženim modelom dušikove jezgre s 21 nukleonom, pa je to neslaganje nazvano „dušikovom katastrofom“. No, „katastrofa“ je razriješena otkrićem neutrona, koje je 1932. objavio James Chadwick i njegova spina 1/2. Ruski je fizičar Dmitri Ivanenko predložio tada današnji model atoma prema kojem su atomski nukleoni protoni i neutroni, a ne elektroni. Naziv proton za pozitivno nabijeni nukleon prvi je upotrijebio Rutherford, a on je 1919. godine izveo i prvu pretvorbu (transmutaciju) jednoga elementa u drugi; toj je prvoj nuklearnoj reakciji u povijesti bombardirao dušik alfa-česticama i tako dobio kisik.

1921. Rutherford je radio s Nielsom Bohrom i pretpostavio je postojanje neutrona, kojeg je 1932. dokazao njegov kolega James Chadwick i 1935. dobio Nobelovu nagradu za fiziku za to otkriće.

36. Ernst Haeckel              

Ernst Haeckel (Potsdam, 16. veljače 1834. - Jena, 9. kolovoza 1919.), njemački zoolog i filozof-prirodoslovac.

Bio je profesor zoologije na sveučilištu u Jeni, istaknuti i borbeni Darwinov sljedbenik. Dao je niz izvornih monografija o morskim beskralježnicima. Postavio je teoriju gastreje, formulirao biogenetski zakon. Zacrtao je prve genealogije životinjskog carstva i postavio teoriju o nastanku života iz nežive tvari. Popularizator je evolucijske teorije. Poznat je osnivač ekologije koju je definirao kao ekonomiju prirode, istraživanje totalnih odnosa organizama prema organskoj i neorganskoj okolini i kao učenje o kompleksnim međuodnosima koji su uvjet borbe za opstanak.

Kad se citira doprinos Ernsta Haeckela botaničkom imenu, rabi se kraticu Haeckel.

Malo je poznato da je neko vrijeme živio u Hrvatskoj. Bilo je to 1871. godine. Iako je za ono doba bio nadnkrivovjernikom, nadheretikom zbog svojih darvinističkih i inih stavova, boravio je u katoličkom samostanu na Hvaru, družeći se sa starim opatom koji je bio veseljak. 

37. Euklid                  

Euklid (330. pr. Kr-275. pr. Kr.)

Iako su nam naučni radovi drevnih mislilaca dobro poznati, često su njihovo vrijeme i njihovi životi magloviti, što sasvim sigurno vrijedi i za Euklida. Premda je njegovo ime poznato svakom srednjoškolcu, o njegovu se životu ne zna gotovo ništa, ni gdje je studirao, pa čak ni gdje se rodio i umro. Euklida se često smatra ocem geometrije. Vjerojatno je da je pohađao Platonovu Akademiju u Ateni, učio matematiku od Platonovih učenika i dobro se u poznao sa Platonovim promišljanjima o geometriji, te zatim pošao u Aleksandriju. Aleksandrija je tada bila najveći grad zapadnoga svijeta i centar proizvodnje papirusa i trgovine knjigama. Mnogi su tadašnji školovani ljudi tamo predavali i radili. Postoje i neki dokazi da je Euklid u Aleksandriji osnovao svoju i školu i u njoj podučavao.

Autor je brojnih djela, od kojih neka nisu sačuvana i poznata su samo po naslovu. Sačuvana djela su: "Elementi" (geometrija kao znanost o prostoru) u 13 knjiga, "Data" ( o uvjetima zadavanja nekog matematičkog objekta), "Optika" ( s teorijom perspektive), i dr. U odnosu na druge znanstvene oblasti, geometrija je dostigla zavidan nivo oko 300. pr. Kr. pojavom djela "Elementi". Tada u matematici geometrija dominira, pa su i brojevi interpretirani geometrijski. Euklid je pokušao da izlaganje bude strogo deduktivno i upravo zbog te dosljednosti "Elementi" su stoljećimaa smatrani najsavršenijim matematičkim djelom. Mnoge generacije matematičara i drugih naučnika su učili iz ove knjige kako se logički zaključuje i novo povezuje s ranije utvrđenim činjenicama. Kasnije su "Elementi" analizirani i dopunjavani. Posebnu pažnju su privlačili aksiomi i postulati. U ovoj knjizi su sadržana sva saznanja i otkrića do kojih su došli Euklid i njegovi prethodnici te suvremenici u geometriji, teorija brojeva i algebra. Također, dokazana su i 464 teorema na način koji je i danas besprijekoran. Na Euklida i njegov rad, najveći utjecaj su imala dva značajna filozofa, Platon i Aristotel. Kako je bio pod utjecajem Platona i njegove filozofije , Euklidovi "Elementi" najvećim djelom nalikuju na platonističke figure.

DJELA:

ELEMENTI-13 knjiga ( znanost o prostoru)

OPTIKA ( perspektiva)

DATA( o uvjetima zadavanja nekog matematičkog objekta)

FENOMENI

KATOPTRIKA ( raspravlja o odbijanju i lomu svjetlosti te tumači nastanak slika u ravnim i konkavnim zrcalima).

38.  Evangelista Torricelli     

Evangelista Torricelli (Rim, 15. listopada 1608. – Firenca, 25. listopada 1647.) je bio talijanski fizičar, tajnik i dobar prijatelj Galilea Galileja.

Evangelista Torricelli rođen je u Rimu 15. listopada 1608. Izumio je barometar 1643. i doprinio eventualnom razvoju integriranog računanja kroz njegov rad u geometriji. Inspiriran Galileovim djelima, napisao je djelo o mehanici i kasnije postao bolji od svog mentora u matematici. Preminuo je u Firenci 25. listopada 1647.

Torricelli je rođen u malom mjestu Faenza, koje je bilo dio tadašnje Papinske Države. Dok je bio još vrlo mali, ostao je bez oca, tako da je o njemu vodio brigu njegov ujak, koji je bio redovnik kamaldolijanac. On ga je uveo 1624. u jezuitsku školu, da studira matematiku i filozofiju. Od 1626. studirao je matematiku u Pisi.

Nakon što je 1632. Galileo Galilei napisao djelo Razgovor o novoj znanosti, Torricelli je bio oduševljen s novim dostignućima u znanosti i geometriji, tako da je počeo studirati Ptolomeja, Tycho Brahea i Johannesa Keplera, da bi se na kraju zainteresirao za radove Nikole Kopernika.

Nakon što je Galileo Galilei umro 1642., Torricelli ga nasljeđuje kao profesora matematike na Sveučilistu u Pisi. Od tada je riješio čitav niz matematičkih problema, kao što je određivanje površine cikloide i rješavanje centara gravitacije. Konstruirao je i gradio teleskope i jednostavne mikroskope.

Torricelli je umro od trbušnog tifusa 1647.

Torricelli je prvi uspio stvoriti stalni vakuum i izumio je barometar (1643.). Staklenu cijev, zatvorenu na jednom kraju, napunio je živom i pažljivo uronio otvorenim krajem u posudu sa živom. Živa u cijevi se spustila ostavljajući vakuum u cijevi iznad nje. Otkrio je da visina stupca žive varira ovisno o atmosferskom tlaku. Torricelli je staklenu cijev duljine približno jedan metar, zatvorenu na jednome kraju, napunio živom. Zatim je otvoreni kraj cijevi zatvorio prstom i tako ju uronio u širu posudu sa živom. Tada se prst makne, jedan dio žive isteče, ali se brzo uspostavlja ravnoteža kada živin stupac dostigne 760 mm.

To znači da zrak atmosferskim tlakom djeluje na površinu žive u široj posudi, prenosi se podjednako u svim smjerovima (Pascalov zakon) i uravnotežuje živin stupac od 760 mm. Tako je visina živina stupca mjera za tlak zraka. Pod normalnim uvjetima, kada se pokus obavlja na morskoj razini pri 0ºC, taj se tlak naziva normalnim atmosferskim tlakom. Atmosferski se tlak smanjuje s nadmorskom visinom, jer se smanjuje sloj zraka iznad te točke, s porastom vlažnosti zraka jer vodena para ima manju gustoću od zraka i porastom temperature jer se zagrijavanjem smanjuje gustoća zraka zbog širenja.

Ostala nam je poznata Torricellijeva izreka: “Živimo na dnu zračnoga oceana, a zrak nas tlači svojom težinom”

U hidraulici je značajan Torricellijev zakon istjecanja, koji kaže da je brzina istjecanja fluida na dnu neke velike posude (s malim otvorom), jednaka kao da fluid slobodno pada s površine posude do otvora.

Torricelli je prvi znanstveno opisao pojavu vjetra: “... vjetrovi su stvoreni zbog razlike temperatura, a time i gustoća, između dva područja na Zemlji”.

39. Francis Bacon            

Fransis Bekon (engl. Francis Bacon) je rođen (22. januara 1561. u Londonu a umro je 9. aprila 1626. takođe u Londonu. Bio je engleski filozof, državnik i esejista. Bekon se smatra pretečom empirizma.

Počeo je karijeru kao pravnik, ali je postao poznat kao zagovornik i branitelj naučne revolu cije u oblasti filozofije. Njegovi radovi definišu i popularizuju induktivnu metodologiju za naučna istraživanja, kasnije poznatu pod imenom Bekonov metod. Indukcija je metod reprezentacije saznanja preko Prirode, eksperimentima, observacijama i testiranjem hipoteza. U njegovo vrijeme, takve metode su bile vezane za trendove hermetizma i alhemije.

F. Bacon živi u vrijeme prvobitne akumulacije kapitala, razvoja industrije i trgovine. Suvremenik je W. Shakespearea i kraljice Elizabete. Za Jamesa I. popeo se čak do položaja lorda kancelara.

Jedan od osnivača moderne znanosti i moderne filozofije. U dijelu »Novi organon znanosti« ukratko je izložio osnovne principe svoje filozofije. Postavio je princip eksperimenta koji najviši princip svakog znanstvenog istraživanja.Prema njegovim načelima osnovano je 1662. u Engleskoj »Učeno društvo«.
Fransis Bekon je rođen 22. januara1561. kao najmlađi od petoro sinova u Kući Jork u Londonu, u kući svog oca, Nikolasa Bekona, koji je bio čuvar velikoga pečata u prvih dvadeset godina vladavine Kraljice Elizabete. Bekonova majka bila je lejdiAna Kuk, rođaka sera Viljema Sesila, lorda Berli, koji je bio kraljevski rizničar i jedan od najmoćnijih ljudi u Engleskoj. Njen otac bio je glavni učitelj kralja Edvarda VI; ona sama je bila lingvista i teolog, i bez ikakve teškoće se dopisivala s vladikama na grčkom jeziku. Ona je sama podučavala svoga sina. Ali, stvarna majka veličine Bekonove bila je Elizabeta I. Engleska, najveći vek najmoćnijeg modernog naroda. Otkriće Amerike «Skrenulo je trgovinu sa Sredozemnog mora na Atlantski okean, i atlantske zemlje — Španiju, Francusku, Holandiju i Englesku — dovelo je do one trgovačke i finansijske nadmoćnosti koju je uživala Italija kad je polovina Evrope odabrala njene luke za uvozna mesta istočne trgovine. Engleska literatura procvala je u Spenserovim pesmama i Sidnijevoj prozi; na engleskoj pozornici prikazivane su drame koje su pisali Šekspir, Kristof Marlo, Ben Džonson i stotina drugih velikih pesnika. U takvoj zemlji i u takvom vremenu morao je da se razvije svako ko je u sebi nosio i neznatne sposobnosti.

Kad je Bekon navršio trinaest godina, poslali su ga zajedno sa njegovim starijim bratom Antonijem Bekonom u Koledž Sv. Trojice u Kembridž. Tu je proboravio tri godine kao marljiv student. Koledž je ostavio s jakom antipatijom prema njegovim udžbenicima i metodama, s utvrđenim neprijateljstvom prema kultu Aristotela, i riješio je da filozofiju svrati na plodniji put, i da je iz sholastičkog raspravljanja okrene na osvetljavanje- i umnožavanje ljudskih dobara. Mada je još bio šesnaestogodišnji mladić, ponuđen mu je položaj u pratnji engleskoga ambasadora u Francuskoj; i posle brižljivog ispitivanja svih za i protiv, on ga je prihvatio. U uvodu u Tumačenje prirode, govori on o toj sudbinski teškoj odluci koja ga je od filozofije odvela u politiku. To je mjesto koje se ne može mimoići:

 » Ali, moje poreklo, moje vaspitanje i obrazovanje nisu me upućivali na filozofiju nego na politiku; ja sam od djetinjstva bio, tako reći, natopljen politikom. I kao što se to često dešava mladim ljudima, moj duh su ponekad potresala tuđa mišljenja. Verovao sam i da moja dužnost prema otadžbini ima na me specijalna prava kojih ne bi imala u drugim životnim dužnostima. Naposljetku, s obzirom na moje planove, u meni se razvila nada da bih za svoje radove mogao da dobijem pouzdanu pomoć i potporu ako bih obavljao kakvu visoku službu u državi. Na osnovu ovih motiva okrenuo sam se politici.« 

Ser Nikolas Bekon iznenada umire 1579. godine. On je imao namjeru za Franju snabde kakvim imanjem; ali, smrt poremeti njegove planove, i mladi diplomat, pozvan brzo natrag u London, osta tu bez oca i bez sredstava. On se bio navikao na raskošan život svoga vremena, i teško mu je bilo što mora da se prilagodi jednostavnom životu. Bio je primoran da se oda pravnim poslovima, i stao se obraćati svojoj uticajnoj rodbini mnogobrojnim molbama da mu osigura kakav državni položaj koji bi ga oslobodio ekonomskih briga. Njegova ponizna i skoro servilna pisma, pored sve dopadljivosti i snage svoga stila, i pored očevidne obdarenosti njihova autora, imala su malo uspeha. Možda je Berli otkazivao traženu potporu baš stoga što Bekon nije potcenjivao svoje sposobnosti.

Neki razočarani tužilac optužio ga je 1621. godine da je odbio njegovu tužbu, jer je primio mito. Kad je doznao da svi njegovi neprijatelji gromko traže njegovo otpuštanje, posla on kralju »ispovjest i smerno pokorenje«. Kralj popusti pritisku trenutno pobjedonosnoga Parlamenta, pred kojim ga je Bekon prečesto bio branio, i dade ga zatvoriti u Tauer. Ali, poslije dva dana bio je Bekon oslobođen; i veliku novčanu kaznu koju je po naređenju imao da plati kralj mu je oprostio. Njegov ponos nije bio sasvim slomljen. »Ja sam bio najpravedniji sudija u Engleskoj poslednjih pedeset godina (rekao je on), ali taj sud bio je najpravedniji što ga je Parlamenat izrekao u poslednjih dvije stotine godina«.

Posljednjih pet godina života proveo je u povučenosti i u tišini svoga doma, mučeći se u neobičnom siromaštvu, a tješeći se stvaralačkim radom u filozofiji. U tih pet godina napisao je svoje najveće latinsko delo, De augmentis scientiarum, publikovao je prošireno izdanje Ogleda, jedan fragmenat s natpisom Sylva sylvarum, i Istoriju Henrija VII. On se kajao što se ranije nije odrekao politike i cijelo svoje vrijeme posvetio književnosti i nauci. Sve do njegovog posljednjeg trenutka zanimali su ga radovi, i on je umro, tako reći, na bojištu. U svom ogledu O smrti izrekao je želju »da umre usred revnosnog teženja, kao neko iz čijih rana teče topla krv, ali koji u tom času povredu jedva oseća«. Kao Cezaru, ta želja se i njemu ispunila. Umro je aprila, 1626., u šezdeset i šestoj godini.

40. Franz Boas                   

F. Boas, engleski naziv Boas, nacionalnosti Franz, rođen je u Pruskoj život 1858.7.9-1942.12.22,1858 Causeway Vestfalije Državna Minden City, bogati židovski trgovac obitelji. Od pete godine života imaju jak interes za prirodne znanosti, matematika i fizika su studirali na nekoliko sveučilišta. Kad Minden faksu mature, a zaljubio se u kulturnoj povijesti. On je radio u Heidelbergu, Bonnu i Kiel sveučilišni studij, zarada doktorirali. Od njemačkog utjecaja etnolog Ratzel na zemljopisne sredine, au 1883-1884 bio 25 godina star, sudjelovao u ekspediciji na Baffin Island, Kanada. Od tada život putanja odlučujućoj promjena događa.

U Baffin Island, Boas lokalne starosjedilac kulture i načina života Eskimi imao interes. Eskimi zatim društvo u cjelini je u stanju izolacije, ali tribal unutarnja visina ravnopravni uvjeti života za cijelu obitelj opskrbljuje gotovo posve isti. Boas će se usredotočiti na korištenje izvornih alata - uporabu vatrenog oružja stručnosti, brzog prihvaćanja novih stvari i tako dalje. Ova zapažanja postala njegova budućnost je izvorno osnovana antropološku teoriju materijal.

1886 za British Columbia Kwakiutl i drugih plemena na studij put kući odlučio da se nasele u New Yorku, gdje je služio kao urednik časopisa "Science". Predavao je na Sveučilištu Clark u 1889, otišao u Chicago sljedeće godine, 1893 kolumbijskoj izložbi u pripremi antropoloških izložbi. 1892 američki državljanin. 1896 svaka fizička antropologija predavač na Sveučilištu Columbia, 1899 Ren antropologija prof. U 1901-1905 tadašnji kustos Prirodoslovnog muzeja za etnologiju, on je bio ,1907-1908 je tadašnji predsjednik Antropološka Udruga co-osnivač američkog antropologiju Association, 1910 Predsjedatelj New York Academy of Sciences, 1931, tadašnji znanosti za Predsjednik Udruge. 31. prosinca 1942, Boas je održao svečani ručak pozdraviti posjet Levi Strauss fakultet na Sveučilištu Columbia u New Yorku klubovima. Svoj kći, gospođa Yambol Sharansky, a Benedikt, Chad Levin i Linton i nekoliko drugih antropolozi su bili prisutni. Tijekom prijema, Boas je umro. Levi Strauss naveo riječi: ". Boas nakon smrti u SAD-u, lik nije enciklopedijski svatko na iskrčeno zemljište Boas branje gore mali komad svakog posla."

Boas Boas kao osnivač škole, i kao otac američke antropologije, a njegova najznačajnija ideja je povijesti i kulture od specijalne teorije relativnosti - jednakost, pojam slobode na području antropologije teoretskom obliku. Bilo je to poštivanje različitih kultura, ozbiljne, objektivne, a ne slijepo slijediti široku akademski duh, on je osvojio ugled kao svjetski poznatog trajati vječno. Njegov doprinos akademskoj koncepata i ideja, ne samo postavio čvrste temelje za osnivanje modernog antropologije, ali temeljni koncept svijeta postala racionalna, intelektualna postignuća kada prevladava razumijevanje različitih kultura.

Boas je bogat djelima AGF Transcend i znanstvenike, opis i teorijske lingvistike, American Indian folklor i vrste znanosti i umjetnosti istraživanja, ima ogroman doprinos fizičke antropologije. Rezultati njihova istraživanja se postavili svoju poziciju u povijesti antropologije, postao je vrlo utjecajan profesor. Bo je osnivač "International Journal of American lingvistiku." Tijekom njegova mandata na američkom Prirodoslovnom muzeju, planirao i sudjelovao u Sjedinjenim Državama i Rusiji surađivati ​​Jessup North Pacific Expedition, sjeverne Azije za rješavanje razumijevanje odnosa između kulture i American Northwest kulturnim pitanjima, uredio je ekspediciju Izvješće Force. Njegovi rani radovi uključuju "djeteta rasta", "Central Eskim", "Kwakiutl indijske organizacije društva i tajna društva", "American Indian Priručnik", u 1911 on je objavio "primitivno mišljenje "Knjiga, knjiga je zabranjena u nacističkoj Njemačkoj uništio i otkazan njegov doktorat u 1937 Boas obnovljeno pretisak knjige, s nacisti su se borili. Drugi važni radovi uključuju "brdo mitologiju", "antropologija bilten", "kulturne i etničke", "primitivne umjetnosti", "antropologija i Modern Life", "običnu antropologiju", "etničko, jezika i kulture." i tako dalje. Prema njegovu inicijativu, razna plemena američkih znanstvenika nacionalne kulture provodi opsežna istraga.

Evaluacija Ured Boas potomci vrlo važan doprinos je da je promijenio mnoge antropologe od temeljnih stajališta. U vrijeme američke antropologije, etnocentrizam prevladava, "civilizacije", "Evolucija", "univerzalne vrijednosti", "eurocentrične", "bijeli rasnoj superiornosti" i drugi ideološki dominantan. Europski i američki znanstvenici općenito navika "ljubazan" moralne standarde nacije za gledati, suditi sve različite kulture. No, od 20. stoljeća, zahvaljujući razvoju kopnom i drugim azijskim i afričkim nacionalni oslobodilačkih pokreta i sličnih eurocentrične teorijama pate razorni udarac, tako da procjena različite etničke i kulturne "vrijednosti" je postao stvarnost, a ne mogu se riješiti problemi. U ovim povijesnim uvjetima, Boas zagovarao posebnu povijesnu i kulturnu relativnost adresirane putem Herskovits i drugima propovijedao, zatim da se popularna i prihvaćena od strane znanstvenika postupno.

Povijesni partikularizam Kultura

Boas Najveća značajka je koncept kulturnog povijesnog proučavanja kulture na prvo mjesto, nego je proučavao povijest čovječanstva u opće kulture. Jezgra sve teorije je "povijesni partikularizam." S posebnim osvrtom na povijesne i kulturne razlike između različitih etničkih skupina, on se snažno protivi svjetsku kulturnu raznolikost u evoluciju jednostavnog "jednog evolucijskog modela," rekao je: "Najveći dio civiliziranog svijeta, slična različitih gospodarskih, pa ako to ne učinite ovisi o pojedincu graditi kulturu i povijest, možemo svrstati u razinu dosljednosti i kulturnim potrebama situacije, što nas čini izgubiti vrijedne faktor proizlazi iz različitih kulturnih oblika interakcije. " Osnovana teorija kulturnog razvoja na pretpostavci da je odlučujući utjecaj na osnovu iskaza samo jednog razloga. Najvažnija od tih teorija je geografski determinizam i ekonomski determinizam. To je lako pretjerati dvije teorije ukazao na dva faktora doista igraju značajnu ulogu u ljudskom životu, oni su samo jedan od mnogih odrednica.

On je rekao: svaki stil života, su proizvod mnogih prošlih povijesnih čimbenika, svaka nacija ima svoju posebnu povijest, način života, tako svaki je jedinstven. Bilo kulturne značajke ili elementi moraju Prvi temelj za svoje mjesto u strukturi jedinstveni kulturni status i njegov odnos sa sustavom kulturne vrijednosti pripada takvom tumačenju i prosudbi. "Čak iu našoj vlastitoj kulturi, da bi isti okoliš je izuzetno teško. Svaka obitelj, svaka ulica, svaka obiteljske grupe i škole, ima svoje karakteristike, teško je procijeniti njegovu vrijednost." "Zanemari utjecaj društvenog okruženja čini se da nema razloga, a znamo da je okoliš je jedinstvena, i drastično mijenjaju ponašanje ljudi." "Dokle god smo probiti ograničenja teškoćama moderne civilizacije, gledati na druge civilizacije, naći ćete najbolje interese uvelike poboljšana. Afričkih crnaca, Australci, Eskimima i društvenih ideala kineskog naroda, a mi smo vrlo različiti, oni daje vrijednosti ljudskog ponašanja nisu usporedivi, kao narod često se smatra dobrim za još prepoznat kao loše. "

Boas je više puta naglasio da ne postoji univerzalni zakon razvoja ljudske kulture, jer je svaka kultura ima svoju vrijednost, svaka nacija ima svoje dostojne poštovanja vrijednosti, različite kulture imaju različite vrijednosti i funkcije. Ovaj stav je zapravo podrazumijeva potragu za univerzalnim zakonima ljudskog razvoja i promjena u društvenim i kulturnim sustavima, može biti uzaludno. "Osim kanonskom obliku zakona, ne treba utvrditi opće pravilo od razvoja, ne možemo predvidjeti u detalje proces razvoja, sve što možemo učiniti svaki dan promatrati i suditi ono što radimo, u svjetlu znanja da razumije poznati te u skladu s tim formirali korak za nas. " Zahtjevi antropolog oslobođen od svoje kulture, što nije lako napraviti, jer smo skloni staviti u djetinjstvu naučili ponašanje kao prirodno za sva ljudska bića, svugdje bi trebao imati. Stoga je jedan od osnovnih ciljeva ljudskih znanstvenika ponašanja razlikovati ono, ako ništa drugo, je tijelo koje donosi odluke, i stoga što je zajednička ljudskost, ono ponašanje kulturno određuje gdje smo. "Iz tih razloga, svaka kultura samo kao stvar povijesnog razvoja kako bi ga razumjeli odlučio uglavnom vanjskim događajima, koji se ne proizvode u unutarnje živote ljudi."

Ovaj stav je također neadekvatna. Iako svaki je jedinstven socio-kulturne, ali ne može se poreći da je ljudski način života u određenoj mjeri, imaju neke stvari zajedničke. Zanemarivanje te odbacivanje razuma i zajedničke elemente tih istraživanja je jasno netočna. Ovaj pogled je usmjeren na prednosti horizontalnih veza, ali u potpunosti odbacuju i negiraju povijesnu portret opće evolucije doći na posebnoj teoriji povijesti, samo anti-historicizam, koji nipošto nije objektivan stav prema ozbiljnim povijesnim istraživanjima, ali o evoluciji ekstremnog neprijateljstva pokazanom drugu krajnost.

U stvari, Boas toliko naglasak na proučavanju povijesti nacionalne kulture, sa svojim pogledima protiv rasizma i promicanje kulturnog relativizma nerazdvojni. On je odbio priznati autoritet tradicije, kulturni relativizam je svoje protivljenje da se "eurocentrične" proizvesti "bijeli rasnoj superiornosti" temelj, on je također postao anti-rasističkim.

41. Friedrich Wohler