Političari

1. Abdoulaye Wade                   

Abdoulaye Wade (Kébémer, 29. svibnja 1926.), treći predsjednik afričke države Senegal.

Završio je škole te se prije ulaska u politiku bavio akademskim radom. Predavao je pravo u Francuskoj te bio dekan Pravnog i Ekonomskog fakulteta na Sveučilištu u Dakru. Ima dva doktorata, jedan iz prava, drugi iz ekonomije.

Po vjeri je musliman sunit, blizak sufijskim bratstvima.Ima ženu Vivian i dvoje djece, sina koji se brine za Organizaciju islamske konferencije i kćer koja je nastupala u mnogim relijima Pariz-Dakar. Vjeruje se da ima još djece, ali da su mu ovo dvoje jedina zakonita.

Na samitu Organizacije afričkog jedinstva u Mogadišu 1974. predložio je predsjedniku Senghoru osnivanje nove stranke. Leopold se složio, te je iste godine osnovana Senegalska demokratska stranka. Prije nego je izabran za predsjednika 2000. godine, natjecao se za taj položaj čak četiri puta. Često je uhićivan, čak i optužen za ubojstvo potpredsjednika Ustavnog vijeća, ali je optužba odbačena. Sudjelovao je u radu Vlade, ali je iz nje i izlazio.

Preuzeo je dužnost 1. travnja 2000., a nedavno je izabran za još jedan mandat koji po novom Ustavu traje 5, a ne 7 godina. Sudjelovao je na sumitu kojem je cilj bio osnivanje Sjedinjenih država Afrike. Drugi put za predsjednika je prisegnuo pred mnogo afričkih vođa i oko 60.000 gledatelja.

2. Abraham Lincoln               

šesnaesti predsjednik Sjedinjenih Američkih Država rođen je u seoskoj brvnari 12. veljače 1809. u blizini mjesta Hodgenvillea (Kentucky) u obitelji neobrazovanih seljaka Nancy (rođ. Hanks) i Thomasa Lincolna. U ranoj dobi njegova djetinstva obitelj se seli u Indianu. Majka mu umire 1818., a otac se ponovo ženi. Maćeha Sarah Bush Johnston usadila je u Abrahama kao neškolovanog dječaka disciplinu i želju za obrazovanjem. Lincolnovi se 1830. opet sele, ovaj puta u Illinois.

Svoje prvo zaposlenje Abraham nalazi 1831. u New Salemu kao trgovački pomoćnik, a naredne godine (1833.) s jednim partnerom otvara trgovačku radnju koja je ubrzo propala. Nakon neuspjelog podhvata u trgovačkim vodamaradi kao zemljoradnik, drvosječa, mjernik, splavar i upravnik pošte. U isto vrijeme kao samouk stjecao je znanja iz prava. Kao predstavnik New Salema i član Whig stranke 1834. je izabran u skupštinu Illinoisa. Godinu dana kasnije (1835.) okušava se u zakonodavnim poslovima, ali 1841. nakon nezapažene uloge prestaje se baviti zakonodavstvom.

Uspješnu pravničku praksu započinje 1837. u Springfieldu, glavnom gradu Illinoisa. Pet godina kasnije (4. studenog 1842.) vjenčati će se s Mary Todd, kćerkom bogatog robovlasnika. U tom braku roditi će se četvero sinova (obert, Todd, Edward Baker, William Wallace). Maryn položaj ugledne liberalke u Ilinoisu odveo ga je do Zastupničkog doma Kongresa (1847.-1849.), gdje se nije istaknuo iako se protivio ratu u Meksiku i uvođenju ropstva u novim područjima Sjedinjenih Država. U Springfieldu je postupno napredovao kao odvjetnik, često predstavljajući poslovne interese, a njegovi proturobovlasnički govori skretali su pozornost na njega. To je doseglo vrhunac u vrijeme njegovog neuspjelog kandidiranja (1858.) za zastupnika u Kongresu. Protivnik mu je tad bio Stephen A. Douglas ispred Demokratske stranke koja je zastupala robovlasničke interese. Povijesna debata između njih dvojice osigurala je Lincolnu široku nacionalnu podršku, što je dovelo do njegove predsjedničke kandidature kao člana nove antirobovlasničke Republikanske stranke 1860. godine. Nekoliko godina ranije (1854.) napao je u svom govoru tzv. Kansas-Nebraska Bill, zakon kojim se otvara mogućnost ropstva na sjeverozapadu Sjedinjenih Država.

Premda je na predsjedničkim izborima dobio samo 40 % glasova, zahvaljujući raskolu u Demokratskoj stranci dobio je većinu elektorskih glasova. Unatoč izjavi da je voljan tolerirati ropstvo tamo gdje trenutačno postoji njegov izbor za predsjednika Sjedinjenih Država doveo je do odvajanja južnih država i formiranja nove države nazvane Konfederacija Američkih Država 8. veljače 1861. U godinama građanskog rata (1861.-1865.) ispostavilo se da je neiskusni Lincoln bio je jedan od najneobičnijih vođa. Kada je vrijeme dozrijelo Lincoln je u rujnu 1862. obznanio Objavu o ukidanju ropstva, definirajući time rat kao borbu protiv ropstva (iako je prvotno rat definirao kao borbu protiv secesije). No, u svom nezaboravnom getinburškom (Gettysbury) govoru u studenome 1863., definirao je rat kao borbu za očuvanje demokratske ideje koju je nazvao narodnom vladom, iz naroda, za narod. U međuvremenu uzeo je udjela u vođenju rata otpuštajući i promičući generale; pisao je dnevna izvješća s bojnih polja i posjećivao vojnike na prvim linijama. Cijelo to vrijeme morao je balansirati između pritisaka radikala s jedne i konzervativaca s druge strane koristeći se lukavom kombinacijom prešućivanja i mirenja te je jedva politički preživio izbore 1864. godine.

Kada je u travnju 1865. uočio da će Sjever pobijediti započeo je obimnu rekonstrukcijsku politiku iste godine. No, nikada nije dovršio to djelo jer ga je iste godine, 15. travnja, ubio glumac južnjački fanatik (navodno i špijun) John Wilkes Booth. Prvotni plan atentatora bio je oteti Lincolna i tražiti puštanje na slobodu zarobljenik južnjačkih vojnika. Međutim, nakon Lincolnova govora 11. travnja u kojem obećava davanje prava glasa crncima Booth odlučuje ubiti američkog predsjednika. Lincolnovo tijelo preveženo je iz Washingtona u Springfield, a tugujuća nacija nazvala ga je Ocem Abrahamom. U nizu europskih država odana je počast ubijenom američkom predsjedniku. Kao majstor biblijske elokvencije i domaćeg dijalekta, kombinirajući političke vještine s moralnim principima u samo četiri godine na mjestu predsjednika Sjedinjenih Država Lincoln se uvrstio među one Amerikance koje će pamiti i svjetska povijest.

3. Adolf Hitler                 

7. Aung San Suu Kyi         

Aung San Suu Kyi (čita se: Aun San Su Ći) (Yangon, 19. lipnja 1945.) – mijanmarska (burmanska) političarka i aktivistica. Dobitnica je nagrade Saharov za slobodu govora 1990., te Nobelove nagradu za mir 1991. godine za nenasilnu borbu u prilog demokraciji i ljudskim pravima.

Njeno ime je izvedenica od imena njenog oca (Aung San), majke (Kyi) i bake (Suu). [1] Njen otac Aung San smatra se ocem moderne mijanmarske vojske. Pregovarao je s Britancima 1947. godine o osamostaljenju Mijanmara. Iste godine ubijen je u atentatu. Slijedeće godine, Mijanmar je proglasila neovisnost.

Njena majka postala je veleposlanica u Indiji. Slijedila je majku i školovala se u Indiji. Studirala je od 1967. na Sveučilištu u Oxfordu filozofiju, znanost i ekonomiju. Tu je upoznala svog budućeg supruga Michaela Arisa, koji je studirao tibetansku civilizaciju. Imali su kćer i dva sina. Nekoliko godina radila je u New Yorku u Ujedinjenim narodima. Tamo se bavila ekonomskim pitanjima. Živjela je i u Londonu jedno vrijeme, dok se nije vratila u Mijanmar 1988., kako bi se brinula za bolesnu majku.

Iste godine, ostavku je podnio dugogodišnji čelnik vladajuće Socijalističke stranke, general Ne Win, što je dovelo do masovnih demonstracija i želje za demokratizacijom države. Demonstracije su nasilno ugušene, a na vlast je došla vojna hunta. Aung San Suu Kyi, pod snažnim utjecajem Gandhijeve filozofije nenasilja [2] ušla je u politiku kako bi se pokrenuo proces demokratizacije. Vladajuća vojna hunta protivila se njenom djelovanju pa je završila u kućnom pritvoru 1989. Bila joj je ponuđena sloboda ako napusti zemlju. Ona je to odbila. Na općim izborima 1990., uvjerljivo je pobijedila "Nacionalna liga za demokraciju", na čelu s Aung San Suu Kyi. Vojna hunta poništila je izbore i odbila predati vlast. To je dovelo do međunarodne osude hunte.

Aung San Suu Kyi dobila je Nobelovu nagradu za mir 1991. godine za nenasilnu borbu u prilog demokraciji i ljudskim pravima. Nagradu su u njeno ime primili njeni sinovi. Iznosu od 1,3 milijuna dolara, koliko je iznosila novčana nagrada namijenila je za razvoj zdravstva i obrazovanja stanovnika Mijanmara. Godinu dana prije Europski parlament dodijelio joj je nagradu Saharov.

Iz kućnog pritvora puštena je u srpnju 1995. Tada joj je poručeno, da se neće moći vratiti, ako napusti zemlju. Ostala je u zemlji i nije se viđala sa suprugom, koji je živio u Londonu i umro 1999. godine. Nije mu dopušten dolazak u Mijanmar usprkos apelima UN-a i pape Ivana Pavla II.

U rujnu 2000., opet je završila u kućnom pritvoru. Nakon niza pregovora pod vodstvom Ujedinjenih naroda puštena je u svibnju 2002. U svibnju 2003., uhićena je i tri mjeseca je zatvorena na nepoznatoj lokaciji, nakon čega je vraćena u kućni pritvor.. U posljednjih 21 godinu, u pritvoru je provela 15. Iz kućnog je pritvora puštena 13.11.2010, a idućeg je dana objavila da će surađivati s mjanmarskom vojnom huntom u svrhu ukidanja sankcija njezinoj zemlji. [3]

Brojne humanitarne organizacije i organizacije za ljudska prava bore se za njeno puštanje na slobodu. Ima potporu jako velikog broja država širom svijeta. Dobila je na desetke nagrada i odlikovanja u mnogim državama. O njoj su napisane brojne knjige. Irska rock grupa U2 posvetila joj je pjesmu "Walk On" 2000. godine. Britanski časopis "New Statement" napravio je popis "50 heroja današnjice". Ona je na 1. mjestu tog popisa. Njoj u čast napisana je drama "Lady Of Burma" izvedena u londonskom kazalištu Old Vic.

8. Benazir Bhutto        

Benazir Bhutto (urdski: بینظیر بھٹو) (Karači, 21. lipnja 1953. - Ravalpindi, Pakistan, 27. prosinca 2007.) je pakistanska političarka, prva žena na čelu postkolonijalne muslimanske države.

Rođena je u Karačiju kao najstarije dijete Zulfikara Alija Bhutta, Pakistanca sindskog porijekla, i Begum Nusrat Bhutto, Pakistanke kurdskog porijekla. Benazir je studirala filozodiju, politiku i ekonomiju na Sveučilištu Oxford gdje je diplomirala 1977, i posjeduje diplomu Sveučilišta Harvard. Njezin otac Zulfikar Ali Bhutto osnivač je Pakistanske narodne stranke, a 1973. postao je premijer Pakistana. S tog položaja zbacio ha je 1977. general Zia-ul-Hak čija je vlada njezinog oca smaknula 1979. Benazir je prije tog smaknuća provela u zatvoru pet godina, uglavnom u samici. Njezin je djed po ocu bio Sir Shah Nawaz Bhutto. Od 1984. vođa je Pakistanske narodne stranke u egzilu, a u zemlju se vraća 1986. Benazir je dvaput izabrana za premijerku Pakistana. Prvi put je preuzela tu dužnost 1988, prva žena na čelu neke muslimanske zemlje, ali je 20 mjeseci poslije svrgnuta odredbom tadašnjeg predsjednika Pakistana Gulam Išak Kana, zbog optužbi o korupciji. Benazir je nanovo izabrana 1993, ali ju je predsjednik opet otjerao 1996. pod sličnim optužbama usmjerenima protiv njezina muža koji završava u zatvoru. Godine 1999. vlast preuzima general Pervaz Mušaraf, a od 1999. Bhutto s obitelju živi u Dubaiju, sve do povratka u Pakistan 18. listopada 2007. Vratila se tek pošto je Mušaraf povukao optužbe koje su je teretile za korupciju.

Bhutto je pohađala školu Lady Jennings te samostan Isusa i Marije u Karačiju. Nakon osnovnog školovanja u Pakistanu, prešla je u Sjedinjene Američke Države. Od 1969. do 1973. pohađa Radcliffe College u Massachusettsu, Sveučilište Harvard gdje je diplomirala politologiju. U Britaniji nadalje studira filozofiju, politiku i ekonomiju u Oxfordu. Dana 18. prosinca 1987. udala se za Asifa Alija Zardarija u Karačiju. Imaju troje djece: Bilaval, Bahtvar i Asifa.

Nakon osam godina egzila u Dubaiju i Londonu, Benazir Bhutto vratila se u Karači 19. listopada 2007., nepuna tri mjeseca prije najavljenih općih izbora. Godinu ranije počela je pripremati povratak u domovinu - pristupila je Savezu za obnovu demokracije i udružila se s nekadašnjim političkim protivnikom Nawazom Sharifom. Sa Sharifom se nije slagala u vezi sudjelovanja generala Perveza Mušarafa u vlasti nakon izbora. Za razliku od Sharifa, bila je sklona podijeliti vlast s Mušarafom s kojim se dogovorila da će je osloboditi optužbi za korupciju i da će se zemlja vratiti demokraciji. Protivnici su je optuživali da vodi dvostruku igru, s jedne strane pregovara s Mušarafom, a s druge s oporbom. U domovinu se odlučila vratiti u velikom stilu. Međutim, konvoj u kojem se kretala nakon što je sletjela u zračnu luku u Karačiju, napadnut je. U samoubilačkom napadu ubijeno je gotovo 140 ljudi. Bhutto je ostala neozlijeđena. Javno je optužila pristaše Mohameda Zije ul-Haka da stoje iza napada. Mušarafu je to krvoproliće bilo izlika da proglasi izvanredno stanje u državi. Pravi povod je bio taj što je Vrhovni sud odbijao potvrditi njegov reizbor sve dok nosi generalsku uniformu. Nakon što je uveo izvanredno stanje, Bhutto ga je optužila da vodi policijsku državu, a njegov režim usporedila s bivšim Sovjetskim Savezom. Mušaraf je Bhutto stavio u kućni pritvor, kao i druge oporbene čelnike. Iako su obavještajni podaci govorili da joj smrću prijeti teroristička mreža al Qaeda, afganistanski talibani i pakistanske skupine džihada, Bhutto se nije željela odreći javnih nastupa.

Nakon predizbornog skupa u Rawalpindiju, 27. prosinca 2007., Benazir Bhutto vjerojatno je pogođena hicima u vrat i prsa, nakon čega se napadač raznio bombom i u smrt odveo još oko 20 ljudi. Bhutto je istoga dana preminula u bolnici od posljedica atentata. Njezina smrt označila je kraj slavne dinastije Bhutto.

9. Boris Jeljcin       

Boris Nikolajevič Jeljcin (rus. Борис Николаевич Ельцин, Jekaterinburg, 1. veljače 1931. - Moskva, 23. travnja 2007.), ruski političar i predsjednik.

Po obrazovanju je inženjer, a članom KPSS-a postao je 1961. godine. Od sredine sedamdesetih godina 20. stoljeća počeo se uspinjati u stranačkoj hijerarhiji, ali u prvi plan je došao nakon što ga je Gorbačov, kao čovjeka od povjerenja, doveo u Moskvu i imenovao šefom gradske organizacije KPSS-a. Na toj dužnosti Jeljcin se iskazao izuzetnim organizatorskim sposobnostima, ali je uskoro došao u sukob s Gorbačovom jer je zagovarao radikalniju provedbu perestrojke. Pod pritiskom konzervativnih snaga Gorbačov je smijenio Jeljcina s mjesta šefa gradske organizacije KPSS-a, ali istovremeno je otišao na novu dužnost zamjenika ministra graditeljstva.

Pod povećalo javnosti dolazi u svibnju 1990. godine kada je izabran za predsjednika ruskog parlamenta u kojem je otvoreno promicao ideju ruske nezavisnosti. U lipnju iste godine ruski su deputati inaugurirali nadređenost republičkih zakona nad zakonima sovjetske federacije, a mjesec dana nakon toga Jeljcin je demonstrativno istupio iz komunističke stranke. U lipnju 1991. godine izbaran je za prvog predsjednika Ruske Federacije, a potom je skupina vodećih ortodoksnih komunista (potpredsjednik Janajev, šef KGB-a Krjučkov, ministri obrane i unutarnjih poslova Jazov i Pugov) pokušala je u kolovozu 1991. godine uz pomoć vojske državnim udarom zaustaviti Jeljcinov pohod ka vlasti. Ali kada su elitne postrojbe sovjetske vojske Alfe otkazale poslušnost pučistima, a ugledni generali - Lebed, Gromov i Gračov povezali se s Jeljcionom, uz svestranu podršku naroda, puč je neslavno propao. Tada u trenucima najteže krize Jeljcin se obratio masi s oklopnog transportera i u oštrom govoru pozvao narod i vojsku na utemeljenje nove, samostalne i suverene Rusije. Na takvo što nije se dugo čekalo jer već je krajem kolovoza 1991. godine Jeljcin potpisao dekret o zabrani djelovanja KPSS-a i konfiskaciji partijske imovine, a početkom prosinca iste godine, uz potporu predsjednika parlamenata Ukrajine i Bjelorusije, Kravčuka i Šuškeviča, Sovjetski Savez bio je izbrisan s političke karte svijeta.

Do neuspjelog puča Jeljcin je bio u političkoj sjeni. No, nakon neuspjeha puča i dijelom zahvaljujući baš tome, Jeljcin se ruskoj javnost nameće kao protuteža pučističkim snagama. To mu je pomoglo da se u prosincu iste godine usvoji novi ustav prema kojem je predsjednik Ruske Federacije imao gotovo carske ovlasti. Na narednim izborima (1995.) najviše su glasova dobili neokomunisti Genadija Zjuganova i profašisti pod vodstvom Žirinovskog, ali je Jeljcin zahvaljujući ustavu mogao posve mirno, i bez straha od njemu nenaklonjene parlamentarne većine, vladati državom.

Usprkos sve lošijoj gospodarskoj situaciji Jeljcin u Zakavkazju započinje rat protiv tzv. secesionista što Rusiju dovodi u još težu situaciju. Rusko gospodarstvo posrće, inflacija sve brže raste, korpucijske afere potresaju zemlju, a mafija postaje sve prisutnija. Zemlja se našla u agoniji. Nekako u to vrijeme javnost saznaje za veliku aferu pranja novca u kojoj su glavno riječ vodili Jeljcinov savjetnik Pavel Borodin i Jeljcinova kćerka Tatjana. Navodno su na privatne račune prenijeli 25 milijuna dolara iz državne blagajne, a svoje prste u tome je navodno imao i Antolij Čubais, Jeljcinov čovjek od povjerenja. Tada se Jeljcin sve više odaje vodki i počinje teže oboljevati. To je ujedno i vrijeme kada u kratkim vremenskim razmacima smjenjuje premijere (Kirijenko, Černomirdin, Primakov), želeći tako svaliti krivnju za katastrofalnu ekonomsku situaciju u zemlji na njih. Pod pritiskom liječnika i suradnika, shrvan alkoholom i operacijama na srcu (čak pet) te unatoč dugom opiranju 31. prosinca 1999. godine podnosi ostavku na mjesto predsjednika države.

10. Chief Seattle (Poglavica)        

Poglavica Seattle (oko 1780. – 7. lipnja 1866.) je bio poglavica plemena Duwamish.[1] Grad Seattle u državi Washington je dobio po njemu ime. Poznat je po svom govoru (pismu), američkom predsjedniku Franklinu Piercu, kao odgovor na ponudu da bijelci kupe indijansku zemlju. Pismo indijanskog poglavice Seattlea se ubraja medu najljepše i najdublje misli koje su ikada izrečene o čovjekovoj prirodi, pa je ušlo u povijest i u srca zaštitara prirode i ekologa. Indijanskom poglavici Seattle posvećen je Svjetski dan zaštite okoliša – 5. lipnja.

Kako možete kupiti ili prodati nebo, toplinu zemlje? Ta ideja nam je strana. Ako mi ne posjedujemo svježinu zraka i bistrinu vode, kako vi to možete kupiti?

Svaki dio te zemlje svet je za moj narod. Svaka sjajna borova iglica, svaka pješčana obala, svaka magla u tamnoj šumi, svaki kukac, sveti su u pamćenju i iskustvu moga naroda. Sokovi koji kolaju kroz drveće nose sjećanje na crvenoga čovjeka.

Mrtvi bijeli ljudi zaboravljaju zemlju svoga rođenja kada odu u šetnju među zvijezdama. Naši mrtvi nikada ne zaboravljaju ovu lijepu zemlju jer je ona majka crvenog čovjeka. Mi smo dio zemlje i ona je dio nas. Mirisavo cvijeće naše su sestre, jelen, konj, veliki orao, svi oni su naša braća. Stjenoviti vrhunci, sočni pašnjaci, toplina tijela ponija i čovjek - svi pripadaju istoj obitelji.

Tako, kad Veliki poglavica iz Washingtona šalje glas da želi kupiti našu zemlju, traži previše od nas. Veliki poglavica šalje glas da će nam sačuvati mjesto tako da ćemo mi sami moći živjeti udobno. On će nam biti otac i mi ćemo biti njegova djeca. Mi ćemo razmatrati vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ali to neće biti tako lako. Jer ta zemlja je sveta za nas. Ta sjajna voda što teče brzacima i rijekama nije samo voda, već i krv naših predaka. Ako vam prodamo zemlju morate se sjetiti da je to sveto i morate učiti vašu djecu da je to sveto i da svaki odraz u bistroj vodi jezera priča događaje i sjećanja moga naroda. Žubor vode glas je oca moga oca. Rijeke su naša braća, one nam utažuju žeđ. Rijeke nose naše kanue i hrane našu djecu. Ako vam prodamo našu zemlju morate se sjetiti i učiti našu djecu da su rijeke naša braća, i vaša, i morate od sada dati rijekama dobrotu kakvu biste pružili svakome bratu.

Mi znamo da bijeli čovjek ne razumije naš život. Jedan dio zemlje njemu je isti kao i drugi, jer on je stranac koji dođe noću i uzima od zemlje sve što želi. Zemlja nije njegov brat nego njegov neprijatelj i kada je pokori on kreće dalje. On za sobom ostavlja grobove otaca i ne brine se. On otima zemlju od svoje djece i ne brine se. Grobovi njegovih otaca i zemlja što mu djecu rađa zaboravljeni su. Odnosi se prema majci-zemlji i prema bratu-nebu kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati kao stado ili sjajan nakit. Njegov apetit prožderat će zemlju i ostaviti samo pustoš.

Ne znam. Naš način je drugačiji nego vaš. Izgled vaših gradova boli oči crvenog čovjeka. A možda je to jer crveni čovjek je divlji i ne razumije. Nema mirnog mjesta u gradovima bijelog čovjeka. Nema mjesta da se čuje otvaranje listova u proljeće ili drhtaj krilaca kukaca. A možda je to jer sam divlji i ne razumijem. Buka jedino djeluje kao uvreda za uši. I što je to život ako čovjek ne može čuti usamljeni krik kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari? Ja sam crveni čovjek i ne razumijem. Indijanac više voli blagi zvuk vjetra kad se poigrava licem močvare kao i sam miris vjetra očišćen podnevnom kišom ili namirisan borovinom. Zrak je skupocjen za crvenog čovjeka jer sve živo dijeli jednaki dah - životinja, drvo, čovjek. Bijeli čovjek ne izgleda kao da opaža zrak koji diše. Kao čovjek koji umire mnogo dana on je otupio na smrad. Ali ako vam prodamo našu zemlju morate se sjetiti da je zrak skupocjen za nas, da zrak dijeli svoj duh sa svim životom koji podržava. Vjetar što je mojem djedu dao prvi dah također će prihvatiti i njegov posljednji uzdah. I ako vam prodamo našu zemlju morate je čuvati kao svetinju, kao mjesto gdje će i bijeli čovjek moći doći da okusi vjetar što je zaslađen mirisom poljskog cvijeća.

Tako ćemo razmatrati vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ako odlučimo da prihvatimo, postavit ću jedan uvjet: bijeli čovjek mora se osnositi prema životinjama ove zemlje kao prema svojoj braći.

Ja sam divljak i ne razumijem neki drugi način. Vidio sam tisuće raspadajućih bizona u preriji što ih je ostavio bijeli čovjek ustrijelivši ih iz prolazećeg vlaka. Ja sam divljak i ne razumijem kako dimeći željezni konj može biti važniji nego bizon koga mi ubijamo samo da ostanemo živi. Što je čovjek bez životinja? Ako sve životinje odu, čovjek će umrijeti od velike usamljenosti duha. Što god se dogodilo životinjama ubrzo će se dogoditi i čovjeku. Sve stvari su povezane.

Morate naučiti svoju djecu da je tlo pod njihovim stopama pepeo njihovih djedova. Tako da bi oni poštivali zemlju, recite vašoj djeci da je zemlja s nama u srodstvu. Učite vašu djecu kao što činimo mi s našom da je zemlja naša majka. Što god snađe nju snaći će i sinove zemlje. Ako čovjek pljuje na tlo pljuje na sebe samoga.

To mi znamo: zemlja ne pripada čovjeku; čovjek pripada zemlji. To mi znamo. Sve stvari povezane su kao krv koja ujedinjuje obitelj. Sve stvari su povezane.

Što god snađe zemlju snaći će i sinove zemlje. Čovjek ne tka tkivo života; on je samo struk u tome. Što god čini tkanju čini i sebi samome.

Čak i bijeli čovjek, čiji Bog govori i šeta s njime kao prijatelj s prijateljem, ne može biti izuzet od zajedničke sudbine. Mi možemo biti braća poslije svega. Vidjet ćemo. Jednu stvar znamo, koju će bijeli čovjek jednog dana otkriti - naš Bog je isti Bog. Vi sada možete misliti da ga vi imate kao što želite imati našu zemlju; ali to ne možete. On je Bog čovjeka i njegova samilost jednaka je za crvenoga čovjeka kao i za bijeloga. Ta zemlja je draga Njemu i škoditi zemlji jest prezirati njezinog Stvoritelja. Bijeli također trebaju prolaz; možda brže nego sva druga plemena. Zaprljajte vaš krevet i jedne noći ugušit ćete se u vlastitom smeću.

Ali u vašoj propasti svijetlit ćete sjajno, potpaljeni snagom Boga koji vas je donio na tu zemlju i za neku posebnu svrhu dao vam vlast nad njome kao i nad crvenim čovjekom. Sudbina je misterija za nas jer mi ne znamo kad će svi bizoni biti poklani i divlji konji prirpitomljeni, tajni kutovi šume teški zbog mirisa mnogih ljudi i pogled na zrele brežuljke zamrljan brbljajućom žicom. Gdje je guštara? Otišla je. Gdje je orao? Otišao je. To je konac življenja i početak borbe za preživljavanje.

11. Dalai Lama            

Samu titulu je 1578. godine mongolski vladar Altan-kan udijelio Sonamu Gyatsou, poglavaru samostana Drepung, najistaknutijem lami u tadašnje vrijeme. Budući da se Sonam računao kao treća reinkarnacija te linije nasljedovanja, posthumno je titular udjeljena i njegovim prethodnicima.

Samo tibetanci vjeruju kako dalaj lama predstavlja jednu od reinkaranacija bodhisatve milosrđa Avalokitešvare. Radi se o zaista zanimljivom vjerovanju i običajima. Naime nakon smrti jednog dalaj lame visoki redovnici kreću u potragu za djetetom koje će proglasiti idućom reinkarnacijom linije dalaj lama. Zanimljivo je što ga otkrivaju tako što odabrano dijete prepoznaje predmete koji su pripadali umrlom dalaj lami.

Ako odabrano dijete prepozna određene predmete, tada ga odvode u Lhasu, gdje ga do odrasle dobi poučavaju ostali visoki lame. Normalno je da potraga za odabranim djetetom traje i po nekoliko godina. No pored dugogodišnje potrage, sam proces učenja isto tako traje neko vrijeme.

Sam izbor novog dalaj lame uvijek je praćen političkim unutarhijerarhijskim i izvanhijerarhijskim manipulacijama, a poznato je kako je njihova povijest oduvijek bila praćena brojnim sukobima svih neistomišljenika. Naime u borbama za vlast u vrhu tibetanske budističke hijerarhije bilo je ubijeno pet dalaj lama. U dijelom samostalnoj državi, a dijelom u autonomnoj jedinici u sastavu Kine, dalaj lame su imale i svjetovnu vlast.

Počevši sa petim dalaj lamom, pa sve do 14. Dalaj Lama je zime provodio u poznatoj palači Potala, a ljeta u palači Norbulingk. Međutim nakon neuspješnog ustanka 1959. godine, 14. dalaj lama potražio je utočište u Indiji, nakon čega je indijski premijer dopustio njemu i njegovim sljedbenicima da ostanu.

Dalaj Lama od tog trenutka živi u egzilu u Dharamsali, državi Madhya Pradesh u sjevernom dijelu Indije, gdje je uspostavljena središnja Tibetanska uprava, a pored toga tu su izbjeglice izgradile i otvorile mnoge škole i budističke hramove.

12. David Ben Gurion           

David Ben Gurion (Plonsk, 16. listopada 1886. - Tel Aviv, 1. prosinca 1973.), izraelski političar.

Izraelski laburistički vođa, državnik i prvi premijer Izraela i ministar obrane (1948. - 1953. i 1955. - 1963.) koji je posvetio svoj život osnivanju izraelske države u Palestini i kasnije ponio titulu "oca domovine". [1]Ben Gurion čije prezime u orginalu glasi Gruen, rođen je u mjestu Plonsku u Rusiji (danas dio Poljske) dana 16. listopada 1886. godine kao sin odvjetnika i aktivnog cionista.[1] Obrazovao se u hebrejskoj školi koju je osnovao njegov otac. U dobi od 14 godina postao je član cionističke mladeži i vođa skupine mladih židova nazvane Ezra, a čiji su članovi međusobno razgovarali samo na hebrejskom jeziku. Sa 18 godina postao je učitelj u Varšavskoj židovskoj školi i pridružio se socijalističkoj cionističkoj skupini Poalei Zion (Radnici Ziona). Poljsku je napustio 1906. godine, a 1908. radi na farmi u židovskom naselju u Palestini koja se nalazila na području koje je bilo pod turskom kontrolom. Tu je postao jedan od pokretača agrikulturne radničke komune te je pomogao utemeljiti židovsku samoobrambenu grupu Hashomer (Čuvar)

Godine 1910. odustao je od od rada na farmi i počeo uređivati cioistički radnički list Achdut (Jedinstvo) na hebrejskom jeziku. U to doba već je svoje prezime promijenio u Ben Gurion, što na hebrejskom znači "sin mladog lava". Početkom Prvog svjetskog rata Turci su ga protjerali iz Palestine, zajedno s Yitzhakom Ben-Zvijem (kasnije drugim predsjednikom Izraela), te 1915. godine Gurion stiže u New York u ime socijalističkih cionista. U New Yorku se i vjenčao s Paulom Monbesz, cionističkom aktivisticom. Godine 1917. u Velikoj Britaniji objavljuje Balfourovu deklaraciju koja oživljava cionističke nade zbog njegove podrške narodnom domu za Židove u Palestini. Ben Gurion pomaže organiziranje Židovske legije u okviru britanskih trupa, a u koju i sam stupa u Kanadi u travnju 1918. godine. No, dok je legija doplovila do Palestine rat je završio, a Britanci su preuzeli vlast u Palestini. Godine 1922. britanski mandat za upravu nad Palestinom postao je služben. Samo godinu dana ranije (1921.) postao je glavni tajnik Histadruta, konfederacije židovskih radnika. Cijelo to vrijeme bio je predstavnik Histadruta u Svjetskoj cionističkoj organizaciji i Židovskoj agenciji.

Godine 1930. utemeljio je Mapai, cionističku radničku stranku, a do 1935. postao je predsjednik Izvršnog komiteta Židovske agencije za Palestinu, službenim nadglednikom židovske Svete Zemlje. Devet godina kasnije (1939.) Velika je Britanija napravila veliku promjenu u svojoj dotadašnjoj prožidovskoj politici i ograničila je imgracijsku kvotu Židova u Palestinu. Godine 1944. postao je predsjednik Cionističke svjetske organizacije. I u vrijeme Drugog svjetskog rata Ben Gurion je nastavio svoju borbu surađujući s Britancima, ali je poveo političku i vojnu borbu protiv njih 1947. - 1948. godine. Na kraju je došao do željenog cilja, republika Izrael proglašena je 14. svibnja 1948., a on je proglašen premijerom novostvorene države (kasnije je postao i ministar obrane). I ne samo to već je uspio razdjeljenje židovske ilegalne oružane skupine stopiti u jedinstvenu vojsku koja je porazila arapske invazijske snage i osvojila poluotok Sinaj koji pripada Egiptu (više na Bliskoistočni sukob). Na unutarnjem planu petnaest je godina (izuzevši period od 1953. - 1955.) vodio svoju zemlju promovirajući useljavanje, obrazovanje i razvoj pustinjskih krajeva. Unatoč oštrom protivljenju opozicije Ben Gurion je podržao uspostavu veza sa Zapadnom Njemačkom.

Godine 1963. dao je ostavku da bi, kako je rekao, učio i pisao; ali i stoga što je izgubio podršku u svojoj stranci. Na mjestu premijera i ministra obrane naslijedio ga je Levi Eshkol. Iako je podnio ostavku, ostao je zastupnik u Knesetu (izraelski parlament) sve do umirovljena 1970. godine. U tom periodu između njega i Eshkola razvilo se političko suparništvo. To je dovelo do raskola unutar MAPAI stranke. U lipnju 1965. Ben Gurion je utemeljio RAFI stranku (Lista izraelskih radnika). Na narednim izborima RAFI je osvojio deset zstupničkih mjesta u Knesetu. Godine 1968. RAFI se pridružio MAPAI stranci na čijem je čelu sada bio Ahdut Ha'avoda i oformljena je nova stranka - Izarelska radnička stranka. No, Ben Gurion je osnovao novu stranku - Hareshima Hamamlachtit (Državna lista) koja je osvojila četiri zastupnička mjesta u Knesetu na izborima 1969. godine. Naredne godine Ben Gurion je otišao u mirovinu i zadnjih je deset godina svog života živio u kibucu Sde Boker u području Negev. Preminuo je 1. prosinca 1973. godine. Ben Gurion bavio se i pisanjem, njegova najvažnija djela su: Osobna povijest (1970.) i Židovi i njihova zemlja (1974.). Oba su objavljena postumno.

13. Davy Crockett             

David Crockett (17. kolovoza 1786. - 6. ožujka 1836.) bio je američki narodni junak, graničar, vojnik i političar iz 19. stoljeća. Poznatiji kao Davy Crockett, koji je nakon 1950. dobio nadimak Kralj divlje granice. Bio je zastupnik Tennesseeja u američkom Kongresu, dragovoljac u ratu za nezavisnost Teksasa u kojem je poginuo u Bitci za Alamo 1836. god.

Crockett je odrastao u Istočnom Tennesseeju, gdje je došao na glas kao veliki lovac i veliki pripovijedač. Nakon što je postao potpukovnik milicije okruga Lawrence, izabran je kao poslanik u Kongres države Tennessee 1821. god. Nakon toga je 1826., izabran kao zastupnik Tennesseeja u Američki kongres. Kao kongresmen Crockett je postao ljuti protivnik politike predsjednika Andrewa Jacksona, osobito njegova Zakona o preseljenju indijanaca, zbog toga je na kraju izgubio mjesto kongresmena. Ljut zbog poraza Crockett se iselio iz Sjedinjenih Američkih Država i pridružio Teksašanima kao dragovoljac u ratu za nezavisnost Teksasa. Crockett je postao slavan još za svog života, kad su se počele objavljivati epizode iz njegova burnog života po novinama i izvoditi kazališne predstave sa temama iz njegova života. Nakon njegove smrti, njegovi podvizi su uzdignuti do mitskih dimenzija, pozornosti njegova lika posebno su pridonijeli masovni mediji u 20. st. (film, televizija).

David Crockett je rođen u tadašnjem divljem zapadu, u brvnari na ušću potoka Limestone u rijeku Nolichucky (okrug Greene County) gdje mu je otac htio podići mlin. U vrijeme njegova rođenja, taj dio Istočnog Tennesseeja bio je prepun Creek Indijanaca i divljih zvjeri.

To je bilo područje koje još nije imao status američke države, zvan Država Franklin. Danas je na tom mjestu podignuta replika njihove brvnare.

David Crockett bio je peto od devetoro djece Johna i Rebecce (Hawkins) Crockett, škotsko - irskih doseljenika. Ime David dobio je po djedu, kojeg su ubili indijanci 1777. u vlastitoj brvnari kod današnjeg Rogersvilla (Tennessee). Crockettovi su se među prvim doseljenicima naselili u Morristown, Tennessee, 1790. i podigli gostionicu uz cestu Knoxville - Abingdon (Virginia). Na tom mjestu danas stoji memorijalni muzej.

U svojoj autobiografiji, sam Crockett je naveo da mu je djetinstvo bilo prepuno pustolovina, nevolja, i skitnje. Već kao dječak od 8 godina stekao je ugled odličnog strijelca i lovca. Pobjegao je od kuće zbog škole u 13 godini (već se prvog dana potukao sa nekim starijim dječakom), i nakon toga proveo u tada opasnom, rijetko naseljenom Tennesseeju pune tri godine. To iskustvo preživljavanja u divljini - stvorilo je od njega doista sposobnog trapera i izviđača

Kući se vratio za svoj 16. rođendan, i ponovno uklopio u život u obitelji. Da pomogne ocu vratiti dug od 40 dolara, radio je godinu dana kod Johna Kennedyja. Poslije se dobrovoljno vratio kod Kennedyja jer se zaljubio u njegovu nećakinju Margaret Elder, koja mu je slomila srce jer se udala za drugog. Sa 20 godina Crockett se oženio 16. kolovozaa 1806., sa Mary (Polly) Finley, sa njom je imao dva sina i kćer: Nakon što mu je umrla žena Polly, oženio se sa udovicom Elizabeth Patton 1815. sa kojom je također imao troje djece.

Sudjelovanje u ratu protiv Creeek indijanaca 1813. - 1814.

Crockett se 24. rujna 1813., javio u 2. dobrovoljačku planinsku pukovniju - Milicije Tennessee na rok od šezdeset dana, u ratu protiv Creek indijanaca (služio je pod pukovnikom John Coffeejem). Za tih borbi došlo je na vidjelo svo Crockettovo iskustvo života po šumama, postao je izviđač i glavni obskrbljivač gladne vojske, po šumskim bespućima Alabame, svojim ulovom. Zbog svih sposobnosti pokazanih u ratu postavljen je za potpukovnika 57. pukovnije Milicije Tennessee 27. ožujka 1818. god.

Od 1821. do 1823., Crockett je bio poslanik Konresa Tennessee[6], u kojem je 17. rujna 1821. izabran u Odbor za predstavke i žalbe.

Prvi put se kandidirao za Američki kongres 1824., ali nije uspio na izborima. Na slijedećim izborima 1826., izabran je u 20 saziv Predstavničkog doma Američkog kongresa kao jacksonovski demokrat. Kao kongresmen (1827.-1831.), Crockett je podržavao prava skvotera na prvootkup zaposjednute zemlje kao i njegov stranački vođa Andrew Jackson. Ali mu je okrenuo leđa i pridružio se Vigovcima kad je on predložio Zakon o preseljenju indijanaca, zbog tog je poražen na slijedećim izborima 1830. god. Ponovno je izabran na izborima za 23 saziv Kongresa 1832.[6], ovaj put kao vigovski kandidat, ali u reizboru 1834. nije uspio i ispao je iz Kongresa.

U svojoj [[autobiografiji iz 1834., pod nazivom Život Davida Crocketta, osobno napisan.[7] Crockett kaže da je za vrijeme izbora, otišao na istok raditi promociju svoje knjige, te da je zbog tog tijesno izgubio izbore. Ali kaže Rekao sam ljudima iz mog okruženja da ću im služiti vjerno kao što sam učinio do tada, ali ako to ne žele... neg se gone dovraga, a ja ću otići u Teksas. I doista nakon izbornog poraza, on je napravio upravo to.

Iz Tennesseeja je Crockett krenuo za Teksas u studenom 1835. sa 30 dobro naoružanih ljudi, usput se zadržavao po gradovima Juga gdje je držao govore i skupljao svoju dragovoljačku postrojbu za obranu Teksasa. U Teksas je stigao na početku sječnja 1836. sa vojskom od 65 dragovoljaca u mjesto Nacogdoches. Tu su potpisali zakletvu o vojnoj obavezi na 6 mjeseci pred sucem Johnom Forbesom, predstavnikom Privremene vlade Teksasa. Na račun toga je svakom dragovoljcu obećano je oko 4.600 hektara zemlje kao plaća.

Crockett je sa svojim ljudima stigao u Alamo 8. veljačea. [8] Na iznenađenje garnizona Alamo, meksička vojska na čelu s generalom Santa Annom stigla je do Alama već 23. veljačea, i odmah opkolila Alamo. Santa Anna je naredio žestoko bombardiranje utvrde iz svih svojih topova, koje je bilo sve razornije kako su se približavali utvrdi. Kako se opsada produžavala zapovjednik Alama William Barret Travis, slao je kurire moleći za pomoć iscrpljenom i malobrojnom garnizonu, ali pomoć nije stizala.

Pad Alama slika Roberta Jenkinsa Onderdonka sa Davy Crockettom opkoljenim Meksikancima

Branitelji Alama izdržali su do 6. ožujka, - tad je u ranim jutarnjim satima poslije žestoke topničke vatre vojska Santa Ane provalila u utvrdu i poslije bitke koja je trajala 90 minuta pobila svu mušku posadu. Nakon tog je Santa Anna naredio svojim ljudima da se tijela ubijenih poslože na gomilu i spale.

Crockett je bio čovjek iz naroda, ne baš previše obrazovan, ostao je upamećen po britkom jeziku i narodskom humoru sa granice, koji je kasnije duboko utjecao na razvoj orginalne američke književnosti. Sam je sebe opisivao kao polu konja, polu aligatora - uvijek spremnog na tučnjavu u kojem mu nema ravnog.

Njegov lik iskoristili su vigovski novinari, politički protivnici demokrata koji su nakon njegove smrti izdali gomilu Almanaha (Davy Crockett’s Almanac, of Wild Sports in the West, Life in the Backwoods, & Sketches of Texas,) posvećenih njemu u kojima su njegove podvige doveli do fantastičnih razmjera. U njima su objavljivani i njegovi duhoviti kongresni nastupi (navodni ?).

Pri kraju 19. st., Crockett je pao u zaborav. Legenda o njemu ponovno je oživljena televizijskim filmovima Walta Disneyja iz 1950-ih u kojima Davy nosi slavnu kapu od rakuna. Snimljene su tri televizijske serije; Davy Crockett, indijski borac, Davy Crockett ide u Kongres, i Davy Crockett u Alamu u kojima glumac Fess Parker glumi Crocketta. Serija je išla po jedan sat tjedno, i doživjela veliku pozornost - osobito kod mladih. Serijal je na kraju pretvoren u dugometražni film u ljeto 1955. god. Do kraja 1955., Amerikanci su kupili za preko od 300 milijuna dolara predmete posvećenih Davy Crockettu.Serijal je također izbacio i pjesmu Balada o Davy Crockettu.

Serijal je ponovno emitiran 1960. ovaj put na NBC-u. Snimljena su i dva nova nastavka u boji: Davy Crockettova vratolomna utrka i Davy Crockett i riječni pirati. U ove dvije epizode Crocketta je glumio jedna od američkih legendi Mike Fink. Nakon tog su 1988.-1989. snimljene tri nove epizode pod nazivom Nove avanture Davy Crocketta, u kojim je Tim Dunigan glumio Davyja, uz Johnny Casha koji je glumio ostarjelog Crocketta prije odlaska u Teksas.

Lik Crocketta oživljavan je u brojnim filmovima o Alamu. U poznatom filmu Alamo iz 1960., Crocketta glumi John Wayne.

14. Dick Cheney             

Richard Bruce "Dick" Cheney (Lincoln, 30. siječnja 1941.), 46-ti potpredsjednik SAD-a. Član je Republikanske stranke i na položaju je od 20. siječnja 2001. Po zanimanju je biznismen. Naslijedio ga je Joe Biden.

Nakon srednje škole, Cheney je dobio školarinu i pohađao sveučilište. Nakon tri semestra ga je napustio. Sakupio je dovoljno novca i vratio se na studije, ali je već u sljedećem semestru napustio fakultet zbog loših ocjena.

Kad je imao 21 godinu, priznao je dvije krivnje za vožnju u pijanom stanju u Wyomingu. Kasnije je izjavio da su ga ova uhićenja natjerala da razmisli kojim putem ide. Kako je sam rekao, bio je na lošem putu i nastavio bi da nije prestao sa pićem.

Ponovno se fokusirao na studije. Išao je u Casper i nakon toga na sveučilište u Wyomingu gdje je diplomirao političke znanosti. Prešao je drugo sveučilište želeći doktorat. Napustio je studije i prije doktorata ušao u politiku.

Tijekom rata u Vijetnamu od 1959. do 1966., Cheney je dobio ukupno 5 odlaganja vojne obveze. Četiri su bila tipa S-2 koje su dobivali studenti zbog obveza prema sveučilištu i jedno odlaganje tipa 3-A koje je dobio 1966. kad mu je žena zatrudnjela.

Njegova karijera u državnoj službi počela je radom u predsjedničkoj administraciji 1969. Bio je na mnogim pozicijama u vijeću za određivanje vrijednosti potrošačke košarice, kao pomoćnik Donalda Ramsfelda u državnom uredu za ekonomske mogućnosti i u Bijeloj kući. Kod predsjednika Geralda Forda, Cheney je postao pomoćnik predsjednika i šef osoblja. Bio je menadžer Fordove predsjedničke kompanije 1976. dok je predsjednik kompanije bio James Baker.

Godine 1978. izabran je za predstavnika Wyominga u Predstavničkom domu Kongresa. Cheney je biran pet puta služeći do 1989. Bio je predsjednik odbora za politiku Republikanske stranke od 1981. do 1987., a 1989. izabran je za predsjednika Konferencije Republikanske stranke. Tijekom svoje službe u donjem domu Kongresa glasovao je protiv proglašavanja rođendana Martina Luthera Kinga nacionalnim praznikom. Kao predstavnik Wyominga radio je na obrani njenog posla vezanog za naftu i ugljen.

Federalna zgrada Casper u Wyomingu nosi njegovo ime, u čast njegova rada u Kongresu.

Cheney je radio kao tajnik obrane u Vladi predsjednika Georgea H. W. Busha. Rukovodio je vojnim operacijama u Panami i na Bliskom istoku. Nagrađen je predsjedničkom medaljom slobode zbog očuvanja američke sigurnosti u vrijeme velikih promjena u svijetu.

Bio je predsjednik i član predsjedništva mnogih kompanija. Godine 1997. sa Donaldom Ramsfeldom osnovao je Projekt za novo američko stoljeće koji radi na promoviranju globalnog američkog vodstva.

15. F. D. Roosevelt             

Franklin Delano Roosevelt (30. siječnja 1882. - 12. travnja 1945.), američki državnik i političar, za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država biran četiri puta uzastopno.

Odrastao u uglednoj njujorškoj aristokratskoj familiji, Roosevelt se politikom počeo baviti od godine 1909. kao pristaša Demokratske stranke. Za vrijeme prvog svjetskog rata se istakao na položaju pomoćnika ministra za mornaricu.

Godine 1921. je obolio od dječje paralize, bolesti zbog koje nije mogao hodati, ali čije postojanje je, slično kao i ljubavna veza sa sekretaricom Lucy Mercer, ostalo tajna do kraja njegovog života. Zahvaljujući tome je godine 1928. izabran za guvernera New Yorka. Godine 1932. je izabran za predsjednika SAD u jeku velike ekonomske krize. Njegov prvi mandat bio je obilježen nastojanjem da oporavi nacionalnu ekonomiju, pri čemu je primijenio niz reformi inspiriranih idejama britanskog ekonomista Johna Maynarda Keynesa. Ta politika, poznata pod nazivom New Deal, je počela davati rezultate tek s izbijanjem drugog svjetskog rata.

U međuvremenu je Roosevelt ponovno izabran za predsjednika godine 1936. Za vrijeme drugog mandata su ekonomska pitanja s vremenom došla u sjenu svjetskih događaja koji će godine 1939. eskalirati u drugi svjetski rat. Koristeći tu krizu kao izgovor, Roosevelt je napravio presedan i kandidirao se po treći put, te pobijedio na izborima godine 1940. Iako je inzistirao na tome da SAD podržavaju Veliku Britaniju (a poslije SSSR), te razvio lično prijateljstvo s Winstonom Churchillom, zbog tada dominirajućeg izolacionizma u američkoj javnosti se SAD nisu uključile u rat sve do japanskog napada na Pearl Harbor godinu dana kasnije.

Roosevelt se istakao kao dalekovidan, ali i pragmatičan ratni vođa. Ispravno je zaključio da se prvo mora poraziti Njemačka, a tek onda Japan, pri čemu je bez ikakvih ideoloških predrasuda Sovjetima slao obimnu vojnu pomoć. Sudjelovao je na dva summitta savezničkih vođa - u Teheranu godine 1943. i Jalti godine 1945. - prilikom kojih se odlučivalo u sudbini poslijeratne Europe.

Za predsjednika je ponovno izabran godine 1944. i umro nekoliko mjeseci kasnije, nedugo prije pobjedonosnog završetka rata.

Zahvaljujući njegovoj politici odbacivanja tradicionalnog izolacionizma, SAD se nisu samo izvukle iz dotada nezapamćene ekonomske i političke krize, nego su se nametnule kao glavna vojna, ekonomska, politička i kulturna sila u svijetu - status u kome uživaju do današnjeg dana.

Franklin Delano Roosevelt rođen je 30. siječnja 1882. godine. Politkom se počeo baviti 1907. godine, a već 1910. izabran je za senatora savezne države New York na listi Demokratske stranke. Predsjednik Wilson imenovao ga je 1913. podsekretarom mornarice. Na toj dužnosti je ostao do 1920. godine kada je Demokratska stranka izgubila izbore. Godine 1921. postaje paraliziran. Iako su u početku mislilo da je uzrok tomu poliomijelitis, studija iz 2003. utvrdila je da bi uzrok mogao biti i Guillain-Barréov sindrom. No, unatoč ovome, nastavio je političku djelatnost te je 1928. godine izabran za guvernera savezne države New York. Na konvenciji Demokratske stranke 1931. izabran je za predsjedničkog kandidata. Na izborima 1932. godine Franklin Delano Roosevelt odnosi nadmoćnu pobjedu - samo šest država nije glasalo za njega. Na predsjedničkoj inaguraciji 1933. u ožujku obećao je New Deal (socijalne mjere u vrijeme duboke ekonomske krize koje su mu donijele veliku popularnost) i izrekao, kasnije čuvenu, rečenicu:

Dopustite da iznesem svoje čvrsto vjerovanje kako se trebamo bojati jedino straha samoga.

S New Dealom Roosevelt je pokrenuo kampanju radikalnih mjera za ozdravljenje nacionalnog gospodarstva. Kampanja je uključivala masovni program javnih radova (brane, šume, autoceste) koji su financirani iz saveznog proračuna. Ovi radovi omogućili su zapošljavanje nekoliko milijuna ljudi. Uz to reorganiziran je bankovni sustav, uvedeno je osiguranje za nezaposlene i starosna mirovina. Također je promijenio politiku Sjedinjenih Država prema državama Srednje i Južne Amerike u politiku dobrog susjedstva. Tri godine prije ponovnog izbora za predsjednika Sjedinjenih Država, točnije 1933. godine, sa Sovjetskim Savezom uspostavlja diplomatske odnose.

Godine 1940. treći se put kandidirao za predsjednika Sjedinjenih Država, što je to dotada bilo nezabilježeno u američkoj povijesti. U kolovozu 1941. Roosevelt i Churchill sastali su se u Placentia Bayu u New Foundlandu (Kanada) i sastavili Atlantsku povelju koja je sadržavala četiri tzv. Rooseveltova pravila koja je iste godine objavio u Povelji o četiri slobode: misli, vjere, od bijede i od straha. Atlantska povelja značila je začetak Ujedinjenih naroda. S Churchillom je potpisao i Zakon o zajmu i najmu kojim je omogućio američku pomoć u borbi protiv Sila Osovine.

U studenome 1944. godine po četvrti put pobjeđuje na predsjedničkim izborima. Već prilikom susreta na Jalti (u veljači 1945. godine) s Churchillom i Staljinom vidno je bolestan. Tada ga je pregledao Churchillov liječnik i dao mu manje od šest mjeseci života. Preminuo je 12. travnja 1945. od izljeva krvi u mozak u Warm Springsu u saveznoj državi Georgiji. Pokopan je u Washingtonu. Postumno po njemu je nazvan jedan nosač zrakoplova američke mornarice. Također postumno 1948. godine u Londonu mu je otkriven spomenik na jednom od londonskih trgova. Spomenik je na svečanom otvaranju otkrila Rooseveltova supruga Anna Eleanor Roosevelt.

16. Fidel Castro            

Kubanski revolucionar, generalni sekretar Komunističke partije Kube i predsjednik Kube. Fidel Castro rođen je 13. kolovoza 1926. (prema nekim izvorima - 1927.) u mjestu Mayarí na obiteljskoj plantaži šećerne trske u blizini mjesta Biran u provinciji Oriente. Castrov otac bio je vlasnik plantaže od 23.000 ari na kojoj je kao mladić radio i Fidel. U mladosti je Fidel pohađao dvije jezuitske škole - Lasalle i Dolores, obje u Santiagu. U jezuitsku školu Belen u Havani upisao se 1942. i uspješno je završio tri godine kasnije (1945. ). Oženio se 1948. Mirtom Diaz-Balart, ali je brak završio razvodom 1954. godine.

Castrov sin Fidel Castro Diaz-Balart, koji je potekao iz tog braka, rođen je 1949. godine. Dolaskom oca na vlast najmlađi Castro obnašat će dužnost šefa kubanske komisije za atomsku energiju. No, Castro se još ženio. Posljedni brak bio je s Daliom Soto Del Valleom i s njom ima pet sinova čija imena redom počinju na slovo A. Castro je 1950. godine doktorirao pravo na Sveučilištu u Havani. Nakon završenog fakulteta planirao se kandidrati se za mjesto zastupnika u kubanskom parlamentu na izborima zakazanim za 1952., ali je general Fulgencio Batista u državnom udaru zbacio vladu i predsjednika Carlosa Prio Socarrasa te otkazao izbore. Castro je stoga protiv Batiste uložio tužbu sudu zbog kršenja ustava, ali je sud tužbu odbacio. No, nesuđeni parlamentarni zastupnik ne odustaje te sa skupinom istomišljenika 26. srpnja 1953. napada vojarnu u mjestu Monacada. Taj napad je završio neuspjehom i Castro je utamničen. U zatvoru je ostao sve do 1955. godine. U to doba njegove političke ideje bile su: nacionalizam, antiimperijalizam i reformacija i nije bio član Komunističke stranke. Nakon puštanja iz zatvora putuje prvo u Sjedinjene Države, a potom u Meksiko gdje organizira revolucionarni pokret nazvan 26. srpnja. Na sjevernoj obali pokrajine Oriente (2. prosinca 1956.) iskrcao se zajedno sa svojim bratom Raúlom, Che Guervarom te još devet istomišljenika.U početku se skriva u planinama Sierra Maestra (slabo naseljenom područje na jugoistoku Kube) i prikupljao podršku za gerilski rat protiv Batiste. Nakon što je Batista 1. siječnja 1959. pobjegao s Kube Fidel Castro preuzima vlast, a 16. veljače iste godine Castro je postao kubanski premijer. U početku se činilo kako je Castro moderni ljevičar, ali dolaskom na vlast počeo je zastupati prilično radikalne metode. Istovremeno vršio je smaknuća i pritvarao tisuće potencijalnih protivnika, nacionalizirao industriju, kolektivizirao poljoprivredu te uspostavio jednostranačku socijalističku državu što je sve skupa natjeralo velik broj pripadnika srednje i gornje klase Kubanaca na napuštanje domovine.

Dolaskom na vlast bio je neprijateljski raspoložen prema Sjedinjenim Državama, a koje su se prijateljski odnosile prema Batisti i često se miješale u unutarnje poslove Kube dok je on bio na vlasti. Nakon što je Castrova vlada nacionalizirala rafinerije nafte, šećerane i pogone za proizvodnju električne energije 1960. Sjedinjenje Države su prestale kupovati kubanski šećer te su uvele ekonomski embargo prema Kubi. Nezadovoljstvo Sjedinjenih Država Castrovom vlašću kulminiralo je neuspješnim pokušajem u kojem su pomoću kubanskih izbjeglica pokuašle zbaciti Castra s vlasti (1961.) u tzv. invaziji na Zaljev svinja. Možda i kao posljedica te invazije slijedila je Castrova izjava u prosincu 1961.: "Ja sam marksist-lenjinst i ostaću to do svoje smrti." Ranih 1960-ih Castro je otvoreno priglio komunizam i uspostavio bliske veze sa Sovjetskim Savezom primajući sve veću sovjetsku vojnu i ekonomsku pomoć. U doba 1960-ih i 1970-ih Castrova vlada je učinila značajna poboljšanja u kubanskom obrazovnom sustavu i organizaciji zdravstvene skrbi time prikazujući kubansku revoluciju kao primjer drugim narodima. Ali Američko-kubanski odnosi nastavili su se pogoršavati kada su Amerikanci 1962. otkrili da je Sovjetski Savez na Kubi postavio svoje balističke projektile dalekog dometa i time praktično imao cijele Sjedinjene Države 'na dlanu'. Predsjednik John F. Kennedy tada je uveo pomorsku blokadu Kube kako bi prisilio sovjetskog lidera Nikitu Hrušova na povlačenje sovjetskih projektila s Kube. Te 1962. papa Ivan XXIII ekskomunicirao je Castra na osnovu odluke pape Pija XII. (1949.) koja brani katolicima podržavanje komunističkih vlada.

Kuba predvođena Castrom aktivno je pomagala revolucionarne pokrete u Latinskoj Americi, a u 1970-ih i 1980-ih i u Africi (Angola, Etiopija). Castro je 1979. izabran za vođu Porketa nesvrstanih, poziciju koja mu je dala međunarodni ugled. Nakon što je kasnih 1980-ih SSSR počeo provoditi niz socijalnih i ekonomskih reformi Castro je oštro kritizirao takve eksperimente s kapitalizmom i ustvrdio kako na Kubi nema potrebe za sličnim reformama.

Raspad Sovjetskog Saveza 1991. prekinuo je dotok pomoć Kubi izazivajući time još veće propadanje posrnulog kubanskog gospodarstva. Castro je na takav razvoj događaja odgovorio 1993. kada je dopustio ograničeni niz ekonomskih reformi i djelomičnu legalizaciju privatnog poduzetništva. Godinu dana ranije (1992.) dopustio je praktičnim katolicima da pristupe komunističkoj stranci. Tada je Kubu počeo nazivati 'sekularnom' državom umjesto 'ateističkom' kako ju je do tada volio nazivati. U prosincu 1995. posjetio je Kinu i izrazio svoje divljenje domaćinima u njihovom uspješnom kombiniranju ograničenih ekonomskih reformi i socijalističke privrede. Po povratku na Kubu Castro je ipak kritizrao eksperimente s privatnim poduzetništvom koji su se ukazivali na Kubi. Tvrdio je kako je jedini način da se postigne ekonomski rast očuvanje jednopartijske države, ograničavanje privatnog poduzetništva i brzo utišavanje političkih protivnika. U veljači 1996. kubanski ratni zrakoplovi oborili su dva civilna zrakoplova za koja su kubanske vlasti tvrdile da su narušile kubanski zračni prostor. Ovi zrakoplovi pripadali su organizaciji kubanskih izbjeglica Brothers to the Rescue koji su se posvetili pomaganju izbjeglicama s Kube. Američka vlada odgovorila je na ovaj incident daljnjim jačanjem ekonomskog embarga što je uključivalo i kažnjavanje stranih tvrtki koje investiraju na Kubi.

Papa Ivan Pavao II posjetio je Kubu 1998. i time postao prvi papa koji je to ikada učinio. Tijekom papina posjeta Castro se više puta u javnosti pojavio zajendo s papom. Unatoč tome papa je u svojim govorima kritizirao Castrov režim, ali i američki embargo Kube. Iste godine (1998.) Castro je ponvono proglasio Božić državnim praznikom, nakon što je 1969. ukinut kao državni praznik. Kubancima je tada ponovno dopušteno javno slaviti vjerske blagdane i održavati vjerske procesije. Na nekima od njih sudjelovao je i sam Castro. Nakon smrti Ivana Pavla II Castro je pohodio crkvenu ceremoniju održanu u spomen na preminulog papu, a upisao se i u knjigu žalosti u vatikanskom veleposlanstvu.

Jednom prilikom upitan kada će obrijati bradu i skinuti vojnu odoru (po tome i s cigaretom u ustima postao je prepoznatljiv lik u cijelom svijetu) Castro je odgovorio: "Kada se okonča revolucija!" Zbog ozbiljnih zdravstvenih tegoba Castro je u veljači 2008. uputio pismo u kojem objavljuje da se povlači sa svih državnih dužnosti, ali ostaje na čelu stranke. Umjesto Fidela predjesnik Kube i zapovjednik oružanih snaga postao je njegov brat Raúl krajem veljače iste godine.

Fabian Escalanate, čovjek koji je bio zadužen za čuvanje Castra, tvrdi kako je CIA pokušala 638 atentata na Castra. Neka od tih pokušaja ubojstava prikazana su u filmu "638 Ways to Kill Castro". Jedan od pokušaja bio je 1959. kada je CIA vrbovala Castrovu bivšu ljubavnicu Maritu Lorenz koja mu je trebala podmenuti otrovne tablete. Kada je Castro shvatio da ga Martia pokušava ubiti tabletama dao joj je pištolj i rekao joj neka puca u njega. No, ona to ipak nije učinila. Osvrćući se na brojne pokušaja ubojstva Castro je izjavio: "Ako bi preživljvanje atentata postalo olimpijska discplina, ja bih osvojio zlatnu medalju." Prema dokumentima koje je CIA objavila 2007. jedan od pokušaja ubojstva Castra prije invazije u Zaljevu svinja uključivao je spregu mafijaških šefova i CIA-e, a plan ubojstva osobno je odobrio Robert Kennedy.

17. Gamal Abdel Naser               

Gamal Abdel Nasser (rođen 15. januara 1918. u Banny Mor Asyout, a umro 28. septembra 1970. u Kairu) bio je drugi predsjednik Egipta od 1954. godine do svoje smrti. Naser je bio središnji lik u novijoj istoriji Bliskog istoka i igrao vrlo istaknutu ulogu u Sueskoj krizi tokom 1956. Naser je opisan kao prvi vođa arapskog naroda koji osporava ono što je bilo shvaćeno kao zapadna dominacija na Bliskom istoku. Ostaje visoko cijenjen lik u oba Egipta i arapskom svijetu.

Već u dobi od petnaest godina Naser je učestvovao u antibritanskim demonstracijama. Učesnici demonstracija su ciljano protestvovali i protiv kralja Faruka (Farouq) za koga je vjerovali da prešutno podržan od strane Velike Britanije kako bi zadržao vlast nad Egiptom zajedničko vlasništvo nad Sueskim kanalom. Tokom antibritanskih demonstracija 1935., godine Naser je bio ranjen u glavu.

Godine 1938. Naser diplomirao na Kraljevskoj vojnoj akademiji i pridružio se egipatskoj vojsci. Čak i unutar vojske Naser je nastavio sa svojim antibritanskim aktivnostima.

Incident koji se dogodio 1942. Naser je smatrao da je ključna prekretnica u njegovoj aktivnosti. U februaru 1942., Britanci su prisili kralja Faruka, kralja Egipta, da prihvatiti da na čelu vlade bude Nahas Pasha (paša). U tom trenutku, britanska vlast je u Sjevernoj Africi dostizala vrhunac. Naser je javno izrazio zaprepaštenje i tvrdio da je to miješanje u unutarnje stvari jedne države od strane kolonijalne evropske sile. U idućih sedam godina on je iskoristio svoj uticaj da uvjeri oficire u vojsci da je za Egipat takvo miješanje je neprihvatljivo i da svi tragovi i utjecaj britanske vladavine moraju biti uklonjena iz Egipta. Za to vrijeme Naser je bio stacioniran kao instruktor u štabu egipatske vojske, što mu je omogućilo direktan pristup mladim oficirima koji su bili skloniji izraziti svoje stavove u odnosu na starije službenike u egipatske vojske.

Naser se 1948. godine borio u ratu protiv novoformirane države Izrael. Tokom rata održao svoj prvi 'pravi' susret s onim oficirima koji su bili spremni podržati ideje za Egipat. Poraz arapskih država u ratu 1948. dao je poticaj da se njihova srdžba poveća, naročito kada se saznalo da se egipatska vojska morala boriti sa neispravnim oružjem, što je direktno bilo povezano za skandal oko opskrbe vojske u koji su bili upleteni i neki članovi kraljevske porodice. Naser je bio jasan u svojoj namjeri da kraljevska porodica je mora ići iz Egipta i da je Egiptu potreban novi oblik vlasti. On je vjerovao da vojska mora preuzeti vodeću ulogu u ovoj državi.

Poraz 1948. snažno je uticao Nasera. Vrhunac poniženja bio je gubljenje rata. Naljutila ga je očita korupcija unutar određenih dijelova kraljevske porodice. Vjerovao je da je korupcija bila spriječena, da je bilo šansi za pobjedu u ratu. Zato je Naser je odlučio da nastavi urote protiv kralja zbog budućnosti Egipta.

Dana 23. jula 1952. godine Naser je pomogao organizovati ustanak protiv kraljevske porodice. Kralj Faruk je srušen nakon nekoliko dana pobune i krvoprolića. Glavni lik i glava za pobunu bila je general Naguib (Nadžib). Faruk je pobjegao u Italiju i Naguib preuzeo kontrolu nad narodom. Uprkos svom statusu unutar vojske Naguibu je nedostajala bilo koja politička vještina, te je izgubio pomoć mlađih vojnih oficira - onih koji su bili toliko pristaše pobune. U novembru 1954. Naguib je podnio ostavku i povukao se iz javnog života.

Kao Naguibov zamjenik, Naser je bio očigledan izbor da ga naslijedi. To je učinio 17. novembra 1954. godine

Naser je imao vrlo jasnu viziju za modernizaciju Egipata. On je identifikovao jasne ciljeve koje je htio ostvariti.Želio je vidjeti slobodan Egipat, oslobođen od kolonijalizma uz uvjerenje da ga takav stav dovesti u direktan sukob s Velikom Britanijom i Francuskom. Sve je činio za provdebu svojih uvjerenja istovremeno čineći što je mogao da se vrati nacionalni ponos svih arapskih naroda, a ne samo Egipta. Najočitiji interes stranih sila da budu dominantne u Egiptu bio je britansko-francuska kontrola Sueskog kanala. Dovršen u 1869. kanal je projektovao Ferdinand de Lesseps. Ogromna većina fizičke radne snage, potrebne za izgradnju ovog inženjerskog pothvata, obavili su egipatski stanovnici. Britanija je imala 40% udjela u kompaniji koja upravljala kanalom. Međutim, uprkos činjenici da je kanal na egipatskiom tlu, korist za narod Egipta bila minimalna. Godine 1956. Naser nacionalizuje kanal i provocira napad na dio Egipta gdje su bili Francuzi i Britanci. Taj je napad bio osuđen na međunarodnom nivou, ali su Britanci i Francuzi morali povući svoje snage kada je postalo jasno da Amerika ne podržavaju ono što su učinili. Zapravo, američki predsjednik Eisenhower bio je otvoreno kritičan protiv Britanije i Francuske.

Naserovo suprostavljanje dvjema glavnim europskim silama mu je donio veliku popularnost, ne samo u Egiptu, već i u svim arapskim narodima. Nakon tog uspjeha, Naser je označio 'Egiptalizacijom' svoje zemlje. Jedan od najvažnijih problema Egipta bile su stalne poplave rijeke Nil koja je stalno plavila i uništavala plodna poljoprivreda zemljišta. Naserov plan je bio izgraditi brane da na svojim “leđima” izdrže silne vode Nila koje će, također, osigurati proizvodnju, Egipat toliko potrebnu, hidro-električnu energiju. Ni Velika Britanija ni Francuska nisu zamoljeni da pomognu u projektu. Pitati za pomoć SAD, koja otvoreno podržava Izrael, bio je politički nemoguće. Radi toga Naser se okrenuo Sovjetskom Savezu, SSSR, ameriškom neprijatelju iz perioda hladnog rata. SSSR je uključio vlastiti kapital i inženjere za ovaj ogroman projekt. Egipat i SSSR-a bili su bili čudna kombinacija interesnih partnera. Jedan je bio muslimanski narod, dok drugi je bila komunistička nacija. Međutim, za Nasera je bilo važno da se provede projekat izgradnje energetskih objekata.

Naser je ostvarivao dobitke i u drugim područjima od domaće politike. Tokom vlasti pod Naguibom, civilni poslovi i veze sa kraljevskom porodicom, bili su zabranjeni. Zakoni su ograničavali površinu zemljišta kojom se moglo posjedovati, ali su oni, također, proširili mogućnosti da se postane vlasnikom zemljišta. U 1961. Naser nacionalizovao određen broj korporacija tako da se bogatstvo, koje su proizvodile, se moglo koristiti za poboljšanje života egipatskog naroda. Tokom Naserovog boravka u kancelariji predsjednika, bila je dovršena brana u Asuanu. To je projekat koji je izazvao svjetsku pažnju. Međutim, željezni i čelični mlinovi, aluminijske plantaže, auto fabrike I fabrike hrane građene su svuda. U Naserovo vrijeme u Egiptu je izgrađeno preko 2000 novih fabrika.

Nakon vojnog poraza Egipta i drugih arapskih država u šestodnevnom ratu sa Izraelom 1967. godine, Naser je pretrpio veliki politički udarac. Do tada Egipat je bio viđen kao vodeća snaga arapske nacije i arapski narod je vido Egipat kao vođu. Suočen sa velikim porazom od Izraela, Naser je ponudio ostavku. Ostavka je bila odbijena nakon što su građani masovno izašli na ulice u julu 1967. da demonstriraju i time iskažu svoju podršku Naseru. Nakon tog rata Naser je činio velike napore na modernizaciji egipatske vojske što je smatrao jedan od osnovnih ciljeva do njegove smrti.

Zajedno sa Josipom Brozom Titom, predsjednikom SFRJ, Jawaharlal Nehruom, premijerom Indije, Kwame Nkrumahom, predsjednikom Ghane i Ahmedom Sukarnom, predsjednikom Indonezije, Naser je jedan od suosonivača Pokreta nesvrstanih zemalja, čije je osnivačka konferencija održana u Beogradu u septembru 1961. godine.

Umro je 28. septembra 1970. u Kairu. Njegova smrt je izazvala izlijevanje nacionalne žalosti u cijelom Egiptu.

Nasera je naslijedio Anwar el-Sadat.

19. George Washington              

George Washington rodio se 22. veljače 1732. godine u Virginiji koja je uglavnom bila sačinjena od posjednika plantaža i robovlasnika. Rodio se u obitelji gdje su oba roditelja bili engleskog podrijetla.

Vrlo skoro je krenuo sa ozbiljnijim aktivnostima, naime već je 1749. godine bio uposlen kao geometer, a pedesetih godina 18. stoljeća, postaje što preko ženidbe, a što preko nasljedstva i raznoraznih kupoprodajnih zemljišnih posjeda, jednim od najbogatijih ljudi Virginije.

Njegov daljni životni put nadovezuje se na vojsku, jer je činjenica kako je odigrao ključne trenutke tijekom rata s Francuskom i naravno indijanskog rata. Naime, kao brigadir milicije države Virginije, vodio je pregovore sa Francuzima koji su bili prodrli u dolinu rijeke Ohio. Napetosti iz pregovora doveli su do rata između Francuske i indijanskih savezničkih plemena protiv Britanaca.

George Washington prvo je sudjelovao u sukobu s francuskim postrojbama u blizini današnjeg Pittsburgha gdje je porazio jednu francusku postrojbu, ali je kasnije zbog francuske premoći bio okružen u utvrdi “Fort Necessity”, gdje se morao povući i kapitulirati. Godine 1758. odigrao je ključnu ulogu prilikom zauzimanja važne utvrde Fort Duquesna kada napušta mjesto zapovjednika i postaje zastupnikom u predstavničkom domu Virginije.

Ključnu ulogu imao je u poznatom ratu za neovisnost kada je zapovjedništvo nad Kontinentalnom vojskom preuzeo 3. srpnja 1775. godine nakon sukoba s Britancima kod Banker Hilla. Uz pomoć Francuza, pobijedio je Britance pod vodstvom generala Cornwallisa u bici kod Yorktowna, što je ujedno značilo i kraj rata.

Nakon rata počeo se sve aktivnije baviti politikom što se odnosilo na sudjelovanje u radu Kongresa, a najznačajniji trenutak svakako je 4. veljače 1789. kada je imenovan za prvog predsjednika Sjedinjenih Američkih Država. Jedini je jednoglasno izabran za prvog čovjeka u državi.

Kao što možemo vidjeti radi se o čovjeku koji ne samo da je bio sposoban političar, nego i vrhunski vojnik koji je na taj način branio svoju zemlju od uljeza, od onih koji su je htjeli pokoriti. George Washington umro je 14. prosinca 1799. godine.

20. Golda Meir         

Golda Meir, rođena kao Golda Mabovitz (3.5. 1898. - 8.12. 1978.) je izraelska političarka i državnica, najpoznatija kao jedan od osnivača Države Izrael te jedna od prvih žena u historiji koja je imala titulu premijera.

Rodila se u židovskoj familiji u carskoj Rusiji. Godine 1906. je emigrirala u SAD gdje se priključila cionističkom pokretu. Godine 1921. je emigrirala u Palestinu, koja je tada bila britanski mandat. Priključila se kibucu Histadrut, koji je s vremenom postao svojevrsna preteča izraelske države.

Godine 1948. bila je među potpisnicima Deklaracije o ustanovljenju Države Izrael. Bila je prvi ambasador Izraela u S SSR-u, a poslije je držala niz važnih ministarskih funkcija u vladi nove države. Nakon što se godine 1965. povukla iz vlade, vodila je Laburističku stranku. Godine 1969., nakon smrti Levija Ashkola, imenovana je za premijera.

Njen mandat je započeo u razdoblju kada je Izrael nakon trijumfa u šestodnevnom ratu bio na vrhuncu samopouzdanja. No, unutarnje nesuglasice u njenom kabinetu su umalo dovele do nestanka Izraela u Yom Kippur ratu godine 1973. Golda Meir je u tom razdoblju zbog svoje nepopustljivosti, posebno u odnosu na palestinsko pitanje, stekla titulu "Željezna ledi". Podnijela je ostavku godine 1974.

21. Helmult Kohl        

Helmut Kohl (Ludwigshafen, 3. travnja 1930.), njemački političar

Godine 1930. u Ludwigshafenu u Rajnskoj oblasti rođen je kao treće dijete u obitelji malog poštanskog činovnika. Prema riječima njegove sestre od samog je početka bio robustno dijete sposobno da okupi sve ostale oko sebe. Oduvijek ga je zanimala politika. Kao tinejdžer oduševljavao se idejama Adenauera i želio postati njegovim tajnikom. Radio je kao glodač za "BASF", a potom se upisao na fakultet i počeo baviti politikom. S 30 godina ušao je u parlament. Godine 1969. postao je predsjednikom svoje oblasti, a 1973. izabran je za predsjednika CDU-a. Godine 1982. imenovan je kancelarom Savezne Republike Njemačke, a 1989. pokrenuo je inicijativu za ujedinjenje dvije Njemačke. Srušio je zid kojem su mnogi proricali vijek dug barem stotinu godina. Berlin je postao otvoreni grad. Godinu dana kasnije, 3. listopada 1990. čašicom badenskog vina Kohl je nazdravio njemačkom ujedinjenju. Na mjestu kancelara bio je punih 16 godina, a naslijedio ga je Gerhard Schröder.

Hrvatski predsjednik Stjepan  Mesić 11. listopada 2006. odlikovao ga je hrvatskim odlikovanjem Velered kraljice Jelene s lentom i Danicom, "za izniman doprinos u postupku međunarodnog priznanja Republike Hrvatske kao i nesebičnoj podršci na putu Hrvatske prema europskim integracijama, a u prigodi 15. obljetnice samostalnosti" Republike Hrvatske. Odlikovanje mu je uručeno 27. svibnja 2010. u Njemačkoj.

22. Henry Kissinger            

Henry Alfred Kissinger (Fürth, 27. svibnja 1923.), američki diplomat i političar njemačkog porijekla.

Rodio se kao Heinz Alfred Kissinger u Bavarskoj. Otac mu je bio učitelj, a majka potječe iz bogate židovske obitelji. Pred nacističkim progonom pobjegao je u SAD 1938. godine.

Bio je vrlo utjecajan političar od 1969. do 1977. godine. Obnašao je funkcije savjetnika predsjednika za nacionalnu sigurnost te državnog tajnika za vrijeme Nixonove i Fordove administracije. Tijekom Hladnog rata, kao vješti diplomat, smirio je napete odnose SAD-a i Sovjetskog Saveza. Pomagao je politiku otvaranja Kine. 1987. je dobio i prestižnu "Karlovu nagradu" grada Aachena. Od 1996 postaje članom znanstvenog vijeća zaklade "Otto von Bismarck".

Poznati američki novinar i ekonomski teoretičar Frederick William Engdahl u svojim knjigama o američkoj naftnoj i prehrambenoj geopolitici "Stoljeće rata" i "Sjeme uništenja" izravno optužuje Kissingera za odgovornost za sudjelovanje u američkoj politici sedamdesetih godina 20. stoljeća koja je bila usmjerena na agresivno širenje agrobiznisa u zemlje u razvoju, s ciljem uništenja poljoprivredne proizvodnje u tim zemljama. Ta se politika nastavila u okviru omogućavanja američkim proizvođačima genetski modificiranih žitarica tijekom 90-ih da agresivno nametnu svoje proizvode siromašnijim zemljama, a krajnji cilj takve politike bilo bi smanjenje broja stanovnika na Zemlji. Engdahl ističe kako je Kissinger bio vrlo blizak Georgeu W. Bushu i podržavao njegovu politiku prema Iraku i Afganistanu, koja je usmjerena na daljnje učvršćivanje američke moći. Henry Kissinger štićenik je interesnog kruga obitelji Rockefeller čiji utjecaj na američku politiku i svjetsku ekonomiju poprima nezamislive razmjere.

Nagrade i priznanja:

   Nobelova nagrada za mir (1973)

    Karlova nagrada (1987)

    Nagrada "Franz Joseph Strauss" (1996)

    Bavarsko odlikovanje za zasluge (2005)

23. Hillary Clinton            

27. John F. Kennedy             

Djed Johna Fitzgeralda, Patrick Kennedy, doselio se u Sjedinjene Države iz Irske 1850., neposredno poslije velike gladi koja je prouzročila masovno iseljavanje iz Irske, većinom u Sjedinjene Države. Otac Johna Fitzgeralda - Joseph već je u 25 godini života postao predsjednikom jedne male bostonske banke koju je spasio od stečaja. Tada se i oženio kćerkom bostonskog gradonačelnika. Godine 1917. postaje jedan od važnih ljudi tvornice čelika Betlehem Steel Corporation, a ubrzo zatim predsjednik banke Hayden-Stone te jedan od najuspješnijih financijera u Sjedinjenim Državama. Novčano je pomogao 1932. izboru Franklina Delano Roosevelta za američkog predsjednika. Ovaj mu to nije zaboravio te ga je 1937. imenovao američkim veleposlanikom u Velikoj Britaniji. Na tom mjestu podupire politiku tadašnjeg britanskog premijera Chamberlaina kojom on popušta Hitleru. Njegova diplomatska karijera naglo se završila u kasnu jesen 1940. kada je američku javnost uvjeravao kako je aktivna američka suradnja i pomoć Hitleru nacionalni imperativ i da treba naći model primjene nacionalsocijalističkih ideja na američko društvo jer bez toga nema napretka i gubi se priključak na one trendove koji određuju budućnost čovječanstva. Pored toga izravno i neizravno financijski je pomagao Hitlera i radio na održavanju gospodarskih veza s nacisitičkom Njemačkom. Jedina šteta koju je Joseph Kennedy doživio zbog suradnje s Hitlerom bila je ta da se više nije mogao baviti politikom, ali nije izgubio ni ugled ni utjecaj.

Joseph Kennedy je imao vrlo jasne planove za svoju djecu. Kćerke je želio poudavati za ugledne, bogate ljude, a sinovima je predvidio karijeru u javnom životu. Kod svoje je djece njegovao duh nadmetanja i želju za pobjedom pod svaku cijenu. Sva su se djeca morala baviti sportom ali i od malih nogu čitati New York Times. Kod obiteljskog stola isključivo se razgovaralo o ozbiljnim temama. Međutim, već od samog početka sudbina se nije pokazala sklonomm klanu Kennedyevih. Najstarija kćerka, Rosemary bila je mentalno zaostala, a mlađa sestra Kathleen udala se 1944. za engleskog aristokrata Williama Cavendisha koji je iste godine poginuo prilikom Savezničke invazije okupirane Francuske. Četiri godine kasnije (1948.) Kathleen je poginula u avionskoj nesreći. John se nadao da će najstariji sin Joseph P. Junior postati političar. No, kada je ovaj 1944. poginuo kao pilot prilikom bombardiranja njemačke podmorničke baze obiteljska 'štafetna palica' prešla je u ruke Johna Fitzgeralda. U skladu s očevim željama John Fitzgerald ušao je u političke vode. Kasnije, kada je već bio senator, proročki je izjavio: "Ako ja umrem, moj će brat Bobby pokušati postati senator, a ako se i njemu nešto dogodi, naše će mjesto zauzeti moj brat Teddy."

Tridesetpeti predsjednik Sjedinjenih Američkih Država (1961. - 1963.) John Fitzgerald Kennedy rođen je 29. svibnja 1917. u mjestu Brookline (Massachusetts) kao drugo od devetero djece u katoličkoj obitelji irskog porijekla Josepha i Rose Kennedy. Mladi je Kennedy pohađao privatne osnovne škole (Cantebury School u New Milfordu i Choate School u Wallingfordu u Connecticutu). U ljeto 1935. školovao se na London School of Economics, a školovanje je nastavio upisom na sveučilište Princeton ali ga je bio prisiljen napustiti već na prvoj godini studija jer je obolio od žutice. Krajem 1936. upisao se na sveučilište Harvard gdje je i diplomirao u lipnju 1940. te napisao tezu nazvanu Why England Slept koja je objavljena sredinom četrdesetih godina 20. stoljeća. Odmah nakon početka rata s Japanom (prosinac 1941.) John Fitzgeralda javio se kao dobrovoljac u kopnenu vojsku ali je zbog ozljede kralježnice odbijen. Ipak je koncem 1942. uspio biti primljen u mornaricu i poslan na Tihi ocean kao zapovjednik torpednog čamca. Nakon što je japanski razarač potopio njegov brod uspio je, unatoč teškim ozljedama, spasiti 11 svojih vojnika jednog po jednog noseći na leđima plivajući do obale. Potom je u kokosovom orahu izdubio poruku kojom je tražio pomoć. Nakon završetka rata nekoliko je mjeseci 1945. radio kao reporter lista Hearst newspapers izvještavajući s konferencije u San Franciscu na kojoj je došlo do utemeljena Ujedinjenih naroda. Krajem 1946. uvjerljivom većinom glasova izabran je za zastupnika u Zastupničkom domu kao predstavnik Massachusettsa. Naredne godine (1947.) posjetio je Europu i tada je iznenada teško obolio, a liječnici su mu dijagnosticirali Adisonovu bolest i dali mu samo godinu dana života. Međutim uskoro je pronađen lijek, ali John se ipak nije u potpunosti riješio bolova koje je bolest uzrokovala.

Iste godine postao je demokratski kongresmen za grad Boston, a 1952. kandidirao se za mjesto zastupnika u Senatu. Tada je u predizbornoj utrci pobjedio svog suparnika Henrya Cabota Logea. U to vrijeme susreo je prekrasnu novinarku Jacqueline Bouvier, kćerku njujorškog bankara francuskog porijekla. Kennedy se s njom vjenčao 12. rujna 1953., a iz tog braka rodilo se troje djece - Caroline Bouvier (1957.), John Fitzgerald Junior (1960.) te Patrick Bouvier koji je preminuo uskoro nakon rođenja (1963.). Nakon oporavka od operacije leđa Kenney je napisao Profiles in Courage (1956.), studiju o hrabrim političkim aktima koje je izvršilo osam američkih senatora. Za to je djelo osvojio Pulitzerovu nagradu. Iste godine kada je objavio rečenu studiju neuspješno se natjecao za kandidata Demokratske stranke na mjesto potpredsjednika Sjedinjenih Država. U listopadu 1960. otišao je na operaciju kako bi ublažio bolove u leđima (baveći se sportom povrijedio je kralježnicu pa je cijeloga života imao zbog toga problema) međutim za vrijeme operacije došlo je do infekcije i John je pao u komu. Srećom, ubrzo se povratio iz kome i ponovo izbjegao smrti. Kao kandidat Demokratske stranke izabran je u studenome 1960. za predsjednika Sjedinjenih Država porazivši pritom republikanca Richarda Nixona. Nakon tijesne pobjede postao je najmlađ izabrani američki predsjednik i prvi predsjednik rimokatolik. Najmlađa kćerka američke pjevačke zvijezde Franka Sintare kasnije će svjedočiti kako je JohnKennedy preko Sintare tražio pomoć mafije (čemu je mafija navodno rado izašla u susret) kako bi došao na mjesto predsjednika Sjedinjenih Država.

Na predsjedničku dužnost John F. Kennedy je stupio u siječnju 1961. Ubrzo zatim u travnju 1961. vojne formacije protukastrovskih Kubanaca pod pokroviteljskom CIA-e izvršile su neuspjelu invaziju na Kubu u Zaljevu svinja. Kennedy je prihvatio odgovornost za ovaj potez, o kojem navodno nije bio informiran, a koji je smatrao velikim korakom unazad u američkoj vanjskoj politici. Također je riskirajući izbijanje nuklearnog rata blokirao sovjetskim brodovima prilaze Kubi i ultimativno zatražio povlačenje sovjetskih projektila s Kube u listopadu 1962. Kriza koja je dovela svijet na prag nuklearnog sukoba riješena je u neposrednom sporazumu između Kennedya i Hruščova, koji je pristao na povlačenje sovjetskih raketa. U čuvenom govoru na sveučilištu u Washingtonu u lipnju 1963. založio se za novi pristup u odnosima Zapada i Istoka: "... Svi živimo na istom planetu. Svi udišemo isti zrak. Svi se brinemo za budućnost svoje djece... moramo stoga uporno ustrajavati u traženju mira." Ta je Kennedyeva politika dovela do toga da je već u ljeto isto godine sklopljen Moskovski sporazum o zabrani nuklearnih pokusa. Na unutarnjopolitičkom planu Kennedyev ekonomski program pružio je Sjedinjenim Državama najduži period ekonomskog rasta nakon završetka 2. svjetskog rata. Veliku popularnost je stekao i svojim planom reformi u unutarnjoj politici (New Frontier Legislative Programme) koji je uz ostalo predviđao zdravstveno osiguranje za stare ljude, razvoj školstva i prosvjete. Naročito je značajan nov pristup ukidanju diskriminacije prema crnačkomstanovništvu. Program koji je predložio Kongresu za stvarno i poptuno provođenje u život građanske ravnopravnosti za crnce, bio je utom pogledu najrevolucionarniji čin od vremena Abrahama Lincolna.

Prilikom posjeta Dallasu (Texas) vozeći se u koloni automobila 22. studenog 1963. na Kennedya je izvršen atentat od posljedica kojeg je i preminuo. Nakon završene istrage Warenova komisija (koja je bila zadužena saznati sve činjenice o ubojstvu Kennedya) došla je do zaključka da je jedini počinitelj atentata bio Lee Harvey Oswald. Međutim i nakon tog zaključka ni dan danas ne prestaju špekulacije o teoriji zavjere.

28. John Quincy Adams                   

John Quincy Adams (Braintree, 11. srpnja 1767. - Washington D.C.,23. veljače 1848.) je bio američki diplomat, političar i državnik, 6. po redu predsjednik SAD-a.

John Quincy Adams je rođen kao sin američkog političara i budućeg predsjednika Johna Adamsa, koga je kao dijete pratio po diplomatskim misijama u Europi. Tamo je mladi John Quincy stekao obrazovanje i vrijedno iskustvo temeljem koga će i sam započeti diplomatsku karijeru.

Slično kao i njegov otac, Adams je bio članom Federalističke stranke, te je kao takav izabran u Senat 1803. godine. Međutim, s tom strankom se razišao te se priključio Demokratsko-republikanskoj stranci predsjednika Thomasa Jeffersona.

Adams je diplomatsku karijeru nastavio nakon isteka senatskog mandata, te sudjelovao u pregovorima koji su doveli do sporazuma u Ghentu i završetka anglo-američkog rata 1814. godine. Kao državni tajnik i bliski suradnik predsjednika Jamesa Monroea, Adams se smatra jednim od suautora Monroeve doktrine.

Pred kraj Monroeva predsjednikovanja se dotada neprikosnovena Demokratsko-republikanska stranka počela raspadati na nekoliko frakcija, pa se na izborima 1824. godine pojavilo četvorica kandidata. Nijedan od njih u elektorskom kolegiju nije osvojio potrebnu većinu, pa je o predsjedniku odlučio Kongres Sjedinjenih Američkih Država. John Quincy Adams je, nakon odustanka Henryja Claya, uspio osigurati nužnu većinu i pobijediti glavnog protukandidata Andrewa Jacksona. Clay je poslije postao Adamsov državni sekretar, što je Jacksona nagnalo da Adamsa optuži za korupciju. Adams je ostao upamćen kao posljednji predsjednik izabran na taj način.

Adams se kao predsjednik počeo udaljavati od jeffersonovskih principa o slaboj centralnoj vlasti, te počeo zalagati za veću ulogu federacije u svakodnevnom životu građana SAD. Zbog toga je postao jednim od vođa novostvorene Nacionalne republikanske stranke, ali njegova nastojanja da izgradi ceste, kanale i drugu infrastrukturu nisu zaživjeli.

Godine 1828. je Adamsa na izborima pobijedio Jackson kao kandidat nove Demokratske stranke.

Adams je nakon poraza prekinuo dotadašanju tradiciju bivših predsjednika koji su se nakon odlaska s funkcije bili prestajali baviti politikom. Kao predstavnik Nacionalne republikanske stranke je izabran u Zastupnički dom Kongresa i tamo ostao do svoje smrti.

Adams se pred kraj života počeo zalagati za ukidanje ropstva u SAD-u, a godine 1841. je pred Vrhovnim sudom branio pobunjene afričke robove s broda Amistad.

Adamsov sin Charles Francis Adams je nastavio obiteljsku tradiciju te se i sam bavio politikom.

Adams je poznat kao prvi američki predsjednik čiji je lik zabilježen na fotografiji.

29. Josif Staljin