Filozofi

1. Anaksagora           

Anaksagora, grčki filozof, vjerovatno je rođen oko 500. godine p. n. e. (prema Diogenu Laertiju). Bio je jedan od Posrednika i dalje dijeli materiju.

U njegovom rodnom gradu Klazomene u Maloj Aziji, imao je nešto imovine i politički uticaj, koje je odbacio iz straha da će mu otežati traganje za istinom. Ništa se ne zna o njegovim učiteljima; nema nikakvog razloga da se vjeruje teoriji da je bio učenik Hermocija iz Klazomene.

U ranom djetinjstvu (oko 464-462. p. n. e.) odlazi u Atenu, koja je ubrzano postajala centar grčke kulture. Tamo je ostao trideset godina. Periklo ga je zavolio i cijenio a i pjesnik Euripid je od njega dobio entuzijazam za nauku i humanizam. Neki naučnici tvrde da je čak i Sokrat bio jedan od njegovih učenika. Njegov uticaj je dolazio većinom iz njegove astronomske i matematičke istaknutosti, ali i radi njegovog asketskog načina života i ljubavi prema prirodi. On je bio taj koji je donio filozofiju i duh naučnog rada iz Jonije u Atenu. Njegova posmatranja nebeskih tjela su ga potakla da stvori nove teorije o uređenju svemira, i dovelo ga je u sukob sa popularnom vjerom. On je pokušao, ne bez uspjeha, da pokaže naučne razloge pomračenja, meteora, duga i Sunca, kojeg je on opisao kao masu plamenog metala, većeg od Peloponeza; nebeska tjela su bila komadi kamenja koje se odvojilo od Zemlje i bilo odbačeno u nebo radi brze rotacije. Politeizam tog vremena nije mogao tolerisati to objašnjenje, pa su neprijatelji Perikla koristili sujevjerje naroda da bi ga napali pred njegovim prijeteljem.

Anaksagora je uhapšen i osuđen zbog protivljenja religijskim dogmama (neki kažu da je uhapšen jer je podržavao perzijance), i bila je potrebna sva elokvencija Perikla da bi bio oslobođen. Čak i tada bio je natjeran da napusti Atinu i da se povuče u Lampsaku (434-433. p. n. e.) gdje je i umro oko 428. p. n. e., i čitav grad mu je odao počast i poštovanje.

Teško je pokazati Anaksagorine kosmološke teorije na razumljiv način. Sve stvari su postojale, na neki način, od početka. U početku su postojali kao jako mali fragmeni njih samih, beskonačnih u broju i razbacanih po svemiru. Sve stvari su imale masu, ali nisu imale razumljiv oblik. Bilo je sjemena (spermata) ili minijatura zrna i mesa i zlata u primitivnoj mješavini; ali ovi djelovi, kao i prirodne cjeline, morale su biti izdvojene iz tog kompleksa mase prije nego što su mogli dobiti ime i narav (Aristotel ih naziva homeomerijama). Nakon toga, te prvobitne predhistorijske vrste su bile umnožavane neprestanim djeljenjem. Ovo razdvajanje i kasnije sumiranje homeomerija u cjeline je bio posao Uma;panta chremata en omou eita nous elthon auta diekosmese. Ova stvar, zvana Um (Nus), je bila neograničena i bila je samostalna (mounos ef eoutou), divnog sastava. Ono je posjedovalo svo znanje i moć, i vladalo je svim formama života. Njegovo prvo pojavljivanje, i jedina manifestacija koju Anaksagora opisuje, jeste Kretanje. Ono je otpočelo rotaciono kretanje u masi (brže od bilo čega što mi poznajemo), dok nije dalo realnost i sastojke svih stvari. Ali i kada se to dogodilo, prvobitna smjesa nije skroz razdvojena. Niti jedna stvar na svijetu nije sasvim razdvojena, kao udarcem sjekire, od ostalih stvari. Prvobitno sjeme je nadmoćno. Važno je reći da ga Aristotel optužuje da nije napravio razliku između nusa i fizisa, dok ga Sokrat (u Platonovom Fedu, 98 B) optužuje da je izvršio deus ex machina.

Anaksagora je pokušao objasniti različite razvojne etape. On kaže da je nakon razdvajanja u hladnu maglu i topli eter, sve veća hladnoća je od magle stvorila vodu, zemlju i kamen. Sjemena života koja su još lebdjela u vazduhu su počela padati sa kišom i stvorila su vegetaciju. Životinje, uključujući i ljude, su nastali iz tople i vlažne gline. Anaksagora je odbacivao čula.

Anaksagora je označio prekretnicu u historiji filozofije. Sa njih filozofije je prešla sa grčkih kolonija u Atenu. Radi njegovih teorija o malim česticama koje sačinjavaju stvari, i njegovom naglašavanju mehaničkih procesa u formiranju stvari, on je popločao put teoriji atoma. Iako to nije izričito kazao, može se zaključiti iz njegovog učenja da je priroda stvorena prema dizajnu. Koncept razuma u svijetu je sa njega prešao na Aristotela a sa njega je ideja išla dalje.

2. Anaksimandar     

Anaksimandar (610-546. p. n. e.) (grčki Ἀναξίμανδρος Anaxímandros) je bio Grk koji je pripadao miletskoj školi. Za njega se vjeruje da je bio uvaženi građanin (bio je upravitelj jedne grčke kolonije). Za njega se vjeruje da je Grčku upoznao sa sunčanim satom.

Anaksimandrova reputacija je većinom zaslužna radi njegovog kosmološkog rada, kojeg je malo sačuvano. Od nekoliko sačuvanih fragmenata znamo da je on vjerovao da je praosnov (arhe, riječ prvi puta pronađena u Anaksimandrovim spisima, koju je on vjerovatno izmislio) beskonačna masa (apeiron), koja ne stari i ne raspada se, i koji trajno proizvodi nove materijale od kojih je građeno sve što mi vidimo.

On nikada nije definisao svoj princip, i generalno je bio shvaćen (npr. Aristotel) da je to neki prvobitni haos. Apeiron je obuhvatio toplo i hladno, mokro i suho i usmjerio kretanje stvari, koje su radi toga rasle u sve što mi vidimo i imamo na svijetu.

Iz nejasnog i beskonačnog tijela pojavila se centralna masa- naša Zemlja, cilindrična u obliku, koja se nalazila u centru okružujuće vatre, koja se kasnije ohladila. Čovjek i životinje su nastali kao transmutacije. Čovječanstvo je, prema Anaksimandru, postalo iz neke druge vrste vjerovatno vodene. Radi ovoga, iako on nije imao nikakve teorije o prirodnoj selekciji, neki ljudi smatraju da je on bio praotac teorije evolucije.

Anaksimandar je ponudio teoriju apeirona kao suprotnost teorijama Talesa koji je tvrdio da je voda praosnov svega. Anaksimandar je smatrao da voda ne može biti praosnov jer ona ne može obuhvatiti sve suprotnosti u prirodi-na primjer, voda može biti samo mokra, nikada suha. Na isti način nije prihvatao ni druge kandidate za praosnov svijeta, zato je Anaksimandar mislo da mora postojati neka supstanca apeiron, koju ne možemo direktno vidjeti ali koja može objasniti suprotnosti koje je on mogao vidjeti oko sebe.

Talesov sugrađanin i slušalac. Kao da je postojala neka veza učitelj-učenik, mada nema dokaza. Jedan filozofski sistem utiče na drugi i u tome se ogleda razvitak cjelokupne filozofske misli. Najgenijalniji i najimpozatniji lik među miletskim misliocima.

Za supstanciju uzima neizmjerno, neograničeno, beskonačno – apeiron (a=negacija, perion=granica), ne određujući ga kao zrak, vodu ili nešto drugo, njegovi se djelovi mijenjaju ali je cijelina nepromjenljiva. Apeiron nije tjelesan, nije iskustven, do njega možemo doći racionalno. Ako ga ne možemo opaziti ne znači da ne postoji. Apeiron je kvalitativno neodređena, prostorno i vremenski neograničena materijalna praosnova (arhe) svega postojećeg, što iz sebe, pomoću vječnog kretanja, izdvaja suprotnosti i tako uslovljava nastanak pojedinačnih stvari. To je pojedinačno, najzad, opet se vraća na kraju procesa u opšte, neodredivo, beskonačno u apeiron. Apeiron je beskonačno biće iz kojeg sve nastaje. Beskonačni apeiron osnovni je princip objašnjenja svih promjena u prirodi. No njegov prauzrok treba nasuprot Talesovoj vodi i Anaksimenesovom zraku, razlikovati od svih konkretnih stanja materija. Voda ne može biti arhei – iscrpila bi se, voda je nešto određeno, ima svoje kvalitete, a što ima kvalitete je propadljivo, ograničeno. Određeno biće ne može biti arhei. Arhei mora biti nešto što nema kvaliteta – neodređeno. Treba nam neiscrpan izvor. Nešto što je važnije od bića. Aristoteles Kad bi jedna stvar bila beskonačna, ostale bi morale propasti. Jer sve je ili počelo ili je iz počela, a počelo aperiona ne postoji jer (da postoji) bilo bi njegova granica. Zatim je nenastalo i neuništivo budući da je neko počelo. Jer ono što je nastalo nužno ima svršetak i postoji kraj svakog propadanja. Opazivši očitu međusobnu promjenu četiri elemnta, jednog u drugi nije htio jednog od njih učiniti osnovom, nego nešto drugo mimo toga. On ne izvodi postanak stvari usljed promjene elemenata već razdvajanja suprotnosti zbog neprestalnog kretanja. Uvidio je da bi se u materiju morale staviti različitosti, ako je trebalo da iz samokretanje iz nje proizađu. On je pretpostavljao da je u Bezgranično – apeiron unijeta različnost djelovanjem hladnoće i topline, suhog i vlažnog i tako dalje, i da su tako stvoreni Zemlja, Voda, Zrak i Vatra.

Nije ni voda, niti bilo koji drugi element, nego je to neka druga priroda koja je neodređena i iz koje je postalo ili postaju nebesa i svjetovi u njim, iz njega postaju bića i u njega nestaju, uskladu s nužnošću. Jer oni plačaju kaznu i oštetu jedan drugom za nepravdu u skladu s vremenom. Vidi vrijeme kao silu koja imanentnom pravilnošću i zakonitošću svim snagama, pojavama i stanjima u prirodi određuje pravu mjeru i granicu veličine, količine, trajnosti i vrijednosti i odmjerava tok prirode kao i tok historije i tok ljudskog života. Bez kretanja nema ni nastajanja ni propadanja. Kretanje je vječno. Vječno kretanje je starije počelo od vode i usljed njega jedne se stvari rađaju a druge propadaju. Negiranje – dijete-čovjek. Da bi nastalo drugo prvo je negirano. Negiranje je nužnost. Npr. pepeo je nanio nepravdu drvetu jer je drvo izgorilo da bi pepeo nastao, ali će i ono platiti, jer duguje postojanje uništavanjem-nestajanjem ovog prvog. Čitav lanac nastajanja i nestajanja, nema ga – postoji – neće ga biti, biće u drugoj formi.

Prvi je čovjek koji je izložio teoriju evolucije: živo biće je rođeno u moru i razvija se od jednostavnog ka složenijem, a onda je izašao iz mora.

3. Anaksimen                 

Anaksimen (588-524. p. n. e.) je bio Grk koji je pripadao miletskoj školi (Milet-zapadna obala Male Azije, trgovački i kulturni centar u VI st. p. n. e.). Za pripadnike miletske škole osnovno filozofsko pitanje bilo je: Šta je pratemelj, prauzrok svijeta (Arhe)? Za njega je zrak bio praosnov svega, a zgušnjavanjem i razrjeđivanjem zraka nastaju različite stvari i oblici.

Na neki način, djelimično prihvata Anaksimandrosovo učenje da arhei mora prevazilaziti bića – ako je to neodređeno, onda je o tom nemoguće misliti. Šta je to nema kvaliteta i određenosti – to je ništa, ne može se misliti ništa. Da li nešto ništa može biti izvor svih stvari. Nastajanje iz ničeg ne postoji. Moramo naći arhei koji je zamisliv. Zrak je arhei bića. Zašto? Zrak je određen, da se empirijski osjetiti, ima kvalitet, ali je u toj određenosti najmanje određen (u odnosu na druge elemente). Svodi kvalitet na kvantitet. Jedno počelo, ali veličinom beskonačno, a po svojim kakvoćama ograničen. Zrak je bezgraničan i u vječnom kretanju. Vratio se teoriji određenog praiskonskog elementa, ali je prihvatio teze svog učitelj Anaksimandrosa, o postojanju dviju suprotnih pojava: razrjeđivanja i zgušnjavanja. Zrak je različit po razrijeđivanju i zgušnjavanju s obzirom na bića, sve se rađa nekim njegovim zgušnjavanjem i ponovnim razrijeđivanjem. Tvrdio je da je zrak ili plinovito stanje, element koji je za njega imao praiskonsko značenje, pa je smatrao da ono prožima čitav svemir i ljudsku dušu, stvara vatru razrijeđivanjem, a vodu (tekuće stanje) i zemlju (kruto stanje) posrednim stadijima zgušnjavanja, kako nam ih prikazuje vjetar i oblaci. Zrak je beskonačan, a ono što iz njega nastaje je konačno. I on smatra da je kretanje vječno i da usljed njega nastaje promjena. Svijet nije viječan, nego postaje kroz neka vremenska razdoblja svaki put drugačiji.

Aetius – Anaksimenes griješi misleći da su živa bića sastavljena iz jednostavnog i jednolikog zraka i p. n. e.ume. Ta nemoguće je postaviti jednu stvar za počelo bića, nego treba postaviti i djelatni uzrok. Kao što srebro samo nije dovoljno da postane vrč ako ne postoji ono što čini, to jest srebrar.

4. Arhita             

Arhita iz Terenta (grčki: Αρχύτας; 428. p. n. e.-347. p. n. e.), grčki filozof, matematičar i fizičar.

Bio je strateg Terenta, Platonov prijatelj pitagorejac. Bavio se fizikalno matematičkim problemima muzike te istaknuo ovisnost visine tona o frekvenciji titraja. Bavio se i astronomskim problemima. Razvio je pojmove aritmetičke, geometrijske i harmonijske sredine. Prema tradiciji osnivač je i naučne mehanike. Zastupao je načelo ekonomskog izjednačavanja ljudi kao temelj društvene harmonije.

5. Aristotel         

Od njegovih velikih djela zasigurno treba izdvojiti: "Organona", "Fiziku", "Metafiziku", "Nikomahovu etiku", "Politiku", "Poetiku" i naravno "Retoriku".

Rodio se u mjestu Stagira u Traciji 384. pr. Kr. Poznato je kako je bio Platonov učenik, a njegov metafizički dualizam odbacio je tvrdeći da u stvarnosti postoje samo pojedinačne stvari iz kojih razum apstrahira opće pojmove. U Ateni je osnovao peripatetičku filozofsku školu, koja je nastavila s radom i nakon njegove smrti.

Tijekom svog života i straživao je razna područja i bavio se njihovom problematikom. Naime koncentrirao se na područje logike, metafizike, fizike, psihologije, etike, politike, astronomije, meteorologije, zoologije, poetike i druga područja koja su okupirala njegove misli. Njegova se logika do koje došao u svojim mnogim istraživanjima, održala i do danas kao uzor za zasnivanje elementarne logike, što je dovelo do zaključenja od samog Kanta kako je logika od Aristotela dobila savršen oblik da nije mogla niti naprijed, niti nazad.

Po njegovu učenju najviša od svih znanosti bila je “prva filozofija”, zato što proučava biće kao biće te otkriva da ono po sebi ima razna značenja. Sastavni dio “prve filozofije” je zasigurno teologija. Ona se usredotočava na božanski um koji je prvi, pokretač sveukupne zbilje.

Objašnjavaući gibanje i nastajanje kao prijelaz supstancije, daje jedan od najvažnijih odgovora na središnji problem grčke filozofije. Taj prijelaz omogućuju metafizička načela materije i forme, koje u osjetnom svijetu ne postoje odvojeno, nego tek tvore konkretnu supstanciju.

Objašnjavajući gibanje i nastajanje kao prijelaz supstancije ne iz nebića u biće, nego iz bića kao mogućnosti u biće kao zbiljnost, daje jedan od najvažnijih odgovora na središnji problem grčke filozofije. Taj prijelaz omogućuju metafizička načela materije koje u svijetu ne postoje odvojeno, nego tek zajedno tvore konkretnu supstanciju.

Aristotel je umro 322. pr. Kr. u Halkidi.

6. Boetije          

Manlije Anicije Severin Boetije, poslje­dnji veliki filozof antike, rođen 480. godine, svojim će djelima omogućiti da se barem dio antičke učenosti prenese u sre­dnji vijek koji je “službeno” počeo upravo padom Zapadnog Rimskog Carstva.
Boetije je potomak čuvene porodice Anicija. Sin je rimskog konzula, a i sam će biti konzul. Nakon rane očeve smrti brigu o njegovom odgoju preuzima očev prijatelj Kvint Aurelije Memije Simah, koji mu je omogućio najbolje moguće klasično obrazovanje.
Teodorik, Odoakarov naslje­dnik, vrlo sklon rimskoj kulturi, oko sebe okuplja velik broj uglednih i obrazovanih ljudi među kojima je bio i Boetije. Boetije stječe počasno zvanje patricija koje mu omogućuje da sve svoje vrijeme po­sveti znanosti i filozofiji. Prevodi i piše komentare na brojna djela helenske filozofije, te u prvom redu prevodi na latinski Aristotela, Platona i Porfirija.
Aktivan je također i u politici, te zauzima visoke položaje – bio je senator, kvestor, konzul te čak magister officiorum, predsjednik vlade, tako da se u njemu utjelovio Platonov ideal o osobi koja posjeduje i mudrost i moć. Boetije zbog svoje moralnosti stječe brojne neprijatelje. Lažno je optužen da je sudjelovao u uroti protiv Teodorika, te je osuđen na smrt i zatočen u tamnicu u Paviji (današnja Padova). Dok je čekao na izvršenje smrtne kazne, napisao je svoju slavnu Utjehu filozofije (Consolatio philosophiae). Pogubljen je 524. ili 525. godine.

BOETIJEVO DJELO
Napisao je mnoga djela iz najrazličitijih područja znanosti i filozofije, a koja će imati golem utjecaj na ove discipline sljedećih tisuću i više godina. Imao je namjeru prevesti na latinski jezik sva Platonova i Aristotelova djela, i uz to pomiriti učenja ove dvojice filozofa. Ovo bi možda i ostvario da ga u tome nije omela prerana smrt. Prema nekim izvorima na latinski je prevodio i Pitagoru, a i druge helenske filozofe.
Od njegovih znanstvenih djela vrijedno je istaknuti Institutio musica (Načela glazbenog obrazovanja) koje je zasnovano na helenskim izvorima. Zahvaljujući ovom djelu, glazba je ­uhvatila dubok korijen u srednjem vijeku, te je sve do modernih vremena služilo kao udžbenik glazbe na Cambridgeu i Oxfordu. Boetije je sa­stavio i priručnike iz geometrije i ­astronomije.
Napisao je i niz teoloških djela s ciljem da pomiri antičku kulturu s kršćanstvom.
U njegova filozofska i logička djela ubrajaju se prijevodi i komentari Aristotelovih logičkih spisa iz Organona i Porfirijeva Uvoda u Aristotelove Kategorije, te njegove vlastite rasprave iz logike. Komentari na Porfirijev Uvod u Aristotelove Kategorije (Commenta in Isagogen Porphyrii) bit će polazna točka za srednjovjekovnu raspravu o univerzalijama, nominalizmu i realizmu.
Godine 510. objavljuje vlasti­ti prijevod i komentare Aristotelovih Kategorija pod naslovom In categorias Aristotelis. Njegovi komentari na Aristotelovo djelo O tumačenju, pod naslovom In librum Aristotelis De interpretatione, osigurali su mu slavu velikog poznavatelja antičke filozofije.
Boetijevi radovi iz filozofije bili su most između antike i srednjeg vijeka, jer se tijekom pola tisućljeća srednjeg vijeka za Aristotela i Platona znalo jedino putem njegovih djela.

UTJEHA FILOZOFIJE
Ovo Boetijevo djelo raspravlja o čovjeku, njegovom odnosu prema prirodi i Bogu, o sreći, sudbini, istinskim i lažnim dobrima, o dobru i zlu. Boetije nastoji filozofski, to jest spoznajom same prirode i čovjeka, utvrditi smisao i vrijednost čovjekovog života. Njegova filozofija utemeljena je na platonizmu, stoicizmu i neoplatonizmu. Utjeha se sastoji od pet knjiga s ukupno trideset i osam pogla­vlja. Svako poglavlje završava jednom Boetijevom pjesmom.

Pojava Filozofije
U I. knjizi Boetije opisuje kako mu se prikazala personificirana Filozofija. Naime, Boetije je u tamnici i čeka na izvršenje smrtne kazne. Nesretan je jer smatra da je nepravedno osuđen i žali nad svojom nesretnom sudbinom.
“… Opazih kako mi ponad glave stoji žena vrlo dostojanstvenog izgleda: sjajnih i, izvan uobičajene ljudske moći, prodornih očiju; krepkog držanja i neiscrpne životne snage, mada je bila tako drevne dobi da se nikako ne bi mogla smatrati mojom vršnjakinjom. Stas joj je bio zagonetan: čas je bila prosječne ljudske visine, čas se činilo da vrhom tjemena dodiruje nebo; kad god bi više podigla glavu, tad bi u samo nebo prodirala, tako izmičući pogledu onih koji bi je odozdo promatrali. Haljina joj je bila vrlo vješto istkana od veoma tananih niti i čvrste tkanine. Nju je, kao što sam kasnije od nje saznao, sama vlastitim rukama istkala. Vanjsku je stranu prekrivala nekakva tamna sjenka zaboravljenih godina, kao što obično prekriva čađave slike. Na do­njem rubu haljine moglo se pročitati utkano grčko slovo Π, a na gornjem Θ. Između tih slova vidjele su se stepenice u obliku ljestvi kojima se moglo penjati od donjeg do gornjeg slova. Haljinu su pocijepale ruke bahatih ljudi, kojom prilikom je svatko odnio dio koji je mogao. U desnoj je ruci držala knjigu, u lijevoj žezlo…”
Na njegovo pitanje zašto mu je došla u tamnicu, Filo­zofija odgovara da nije njen običaj pustiti nedužnog bez pratnje na njegovom putu. Njeni su štovatelji oduvijek bili izloženi opasnostima. Neka se samo prisjeti Sokrata, Anaksagore i Seneke koji su stradali zato što su slijedili njena moralna načela.
Boetije odgo­vara da je i sam po­klo­nik filozofije, i da je cijeli život uredio prema njenim načelima. Prihvatio se državničkih poslova samo zato što filozofija nalaže da se njih moraju prihvatiti mudri, kako država ne bi dopala u šake onih loših.
A upravo oni zli dolaze mu glave jer je on, koji je časno vršio svoju državničku dužnost, optužen za izdaju i osuđen na smrt.
Filozofija mu odgovara da ništa na svijetu nije prepušteno pukom slučaju, nego da svim događajima upravlja Božja providnost.

Fortuna – sudbina, prevrtljiva sreća
U II. se knjizi govori o prevrtljivosti i nepostojanosti Fortune – promje­njive sudbine, prevrtljive sreće. Filozofija mu govori da se nema pravo žaliti na Fortunu jer je uživao u mnogim ovo­zemaljskim dobrima o kojima većina može samo sanjati. Podsjeća ga na obiteljsku sreću, bogatstvo i visoke državne položaje koje je zauzimao. Zatim kroz usta same Fortune progovara o njenoj prirodi:
“Ovo je moja istinska priroda, ovo moja vječna igra: hitro okrećući svoj kotač čini mi zadovoljstvo uzdi­gnuti visoko ono što je dolje, oboriti nisko ono što je gore. Uzdigni se, ako te volja, pod uvjetom da ne smatraš nepravednim ako opet padneš, kako to zahtijeva pravilo moje igre.”
Filozofija zatim govori:
“Ono što želim reći toliko je neobično da jedva mogu naći riječi kojima bih izrazila svoju misao. Ja uisti­nu smatram da ljudima više koristi loša nego dobra sudbina. Dobra se, naime, uvijek pokazuje u vidu sreće i kad se čini da nam se osmjehuje, zapravo nas vara; loša je uvijek istinita, jer se kroz vječnu mijenu pokazuje nepostojanom. Dobra obma­njuje, loša podučava; ona dobra pomoću sjaja lažnih dobara vezuje duše onih koji ih uživaju, a ona loša ih oslobađa spoznajom o nestalnosti ljudske sreće…”
Boetije želi naglasiti da je ono što ljudi smatraju lošom sudbinom zapravo dobro i korisno za njihovu dušu, i obrnuto.

7. Blaise Pascal                   

Francuski filozof, matematičar i fizičar Blaise Pascal rođen je 19. lipnja 1623. u mjestu Clermont-Ferrand (Klermont-Feran) u braku Antoinette (rođ. Begon) i Étiennea Pascala. U razmaku od šest godina dobili su četvero djece od kojih je prvo (djevojčica) umrla veoma rano. U životu su ostali Gilberta, Blaise i Jaqueline zvana Jaquete (Žaket). Jacquete će kasnije postati samostanska redovnica Eufemia. Kada je Blaiseu bilo tri godine (1626.) umire njegova majka, a njegov otac (lokalni sudac i ugledan čovjek) unajmljuje guvernantu Louis Belfaux (Lujza Belfo). Ona je skrbila o djeci dok se Étienne brinuo za odgoj, a kasnije i obrazovanje. Još u dječačkoj dobi Blaise će iskazati veliku volju za učenjem što će njegov otac rado podržati.

Ipak privilegirani položaj kod otac tada još imala Jacquelina koje je s osam godina slovila kao pjesnikinja, a s 13 godina napisala je sonet posvećene kraljici. Kasnije će u Rouenu (Ruan) dobiti čak i nagradu na jednom poetskom turniru. Nešto kasnije njezina darovitost odigrati će značajnu ulogu u tome da njezin otac ponovno dobije naklonost kardinala Richelieua (Rišilje). Skrbeći o kćerkinu pjesničkom daru Étienne je nastojao da Blaise najprije dobro načui latinsk i grčki jezik. Matematičke udžbenike je sklonio smatrajući kako će matematika njegova sina zavesti na pogrešan put i spriječiti u humanističkoj naobrazbi. Blaise se ipak sam približio geometriji stvorivši, prema svjedočenju sestre Gilberte, neke aksiome Euklidove geometrije uopće je ne poznavajući. Otac je bio istovremeno zapanjen i oduševljen te je odlučio sinu nabaviti knjige iz geometrije kako bi se njegov genij mogao dalje razvijati. S 11 godina Blaise je otkrio neke osobine zvuka kada je slučajno ispustio nož na tanjur, a odmah potom uhvatio porculan kako bi prigušio zvuk rukom.

No, otac nije promijenio svoju odluku da sina ne šalje u školu već ga je i dalje nastavio sam podučavati. U njegovom konceptu obrazovanja značajni su bili susreti sa znanstvenicima onog vremena koji su se kretali u krugu umnog opata Mersena, a on se dopisivao s Galilejem i Descartesom. Tu će Pascal uskoro zadobiti simpatije gostiju i sklopiti poznanstvo s matematičarem Pierre de Fermatom, s kojim će stvoriti temelje računa vjerovatnoće i s fizičarem Robervalom koji će utjecati na njegovo kasnije bavljenje problemima težine. Ali sigurno je da je očev utjecaj na Blaisea bio najveći. On ga je i poštivao i volio. Prihvatio je njegove poglede na život i znanost, pokušavao ga je slijediti sve dok nije pronašao sebe i nastavio napredovati u smjeru gdje ga otac više nije mogao voditi. Prvi značajan rad Pascal je napisao sa 16 godina. Bio je to osnovni nacrt njegove rasprave o konusnim presjecima, koja će se kasnije izgubiti, ali koju će vidjeti Leibniz kad je Pascalu bio 19 godina. Leibniz je u početku sumnjao da je takvo djelo mogao napisati šesnaestogodišnjak. Ipak sa šesnaest godina Blaise je stvorio i svoj mistični heksagram koji nije sačuvan. Tim svojim mladalačkim radovima Blaise je već stekao glas ozbiljnog znanstvenika u kog su polagane velike nade.

Etienne Pascal je prolazio kroz iskušenja svog vremena, u kome se bilo veoma teško snaći, pravilno odrediti i tako izbjeći srdžbu kancelara ili kralja. Kako bi izbjegao tamnicu morao je 1638. napustiti Pariz i povući se na svoje imanje u Clermont-Ferrandu i to stoga što se pridružio prosvjedu pravnika protiv Richelieuove odluke o povećanju poreza. Da bi oca vratila u državnu službu Jaqueline je prihvatila ponuđenu ulogu u kazališnom komadu Tiranska ljubav. Poslije predstave je izrecitirala svoj sonet u pohvalu kardinalu, a Richelieu joj je udjelio poljubac i dopustio da nešto poželi. Ona je zatražila milost za oca, što je kardinal odmah prihvatio. Tako se Étienne Pascal vratio u državnu službu dobivši mjesto poreznika u Normandiji. Ali nije bilo sve tako lako jer trebalo je doći u normandijsku prijestolnicu Rouen koji je zauzela vojska tzv. bosonogih (preglednjelih, bijednih, skitnica, prosjaka i ubožnika). Nakon više od godinu dana slamanja otpora francuska je vojska, a zajedno s njom i Étienne s obitelji (koju je uvijek vodio sa sobom) 1640. ući u grad. Posao poreznika bio je težak i zahtjevo je puno zbrajanja i odzimanja. Kako bi olakšao posao svome ocu Blaise je stvorio prvi računski stroj u povijesti koji je mogao obavljati četiri osnovne računske operacije. Taj će stroj kasnije, potpuno usavršen, pokloniti i Chiristini švedskoj, koja sa nije udostojila ni odgovora.

S ovim problemom na planu praktične primjene matematičko-fizičkih znanja dolazi i Blaiseova bolest. Glavobolje postaju stalne, a njima se pridružuje bolest želuca praćena kratkotrajnom paralizom udova. Od svoje 19 godine Blaise živi s glavoboljom i nesanicom, a s vremenom postaje još gore. Od 24 godine nije mogao piti hladnu tečnost, a i mlako je mogao uzimati samo kap po kap. Za promatrača to je bio veoma mučan prizor, dok se on stoički odnosio prema svojoj bolesti. Nikada se nije žalio. Ma o čemu bila riječ Blaise je veoma brzo uspijevao na blag i jednostavan način sve nazočne privoljeti da ga slijede i slušaju bez komentara i prigovora. Njegov duh je posjedovao nešto što nije moglo imati protivnika. Moglo se ili primiti ili potpuno odbaciti, ali se s njegovim argumentima nije se moglo sporiti. Nastojeći popraviti njegovo zdravlje, liječnici su mu savjetovali da manje izlaže svoj um prevelikim naporima vezanim za matematiku ili neku drugo područje, što je bio uzaludan zahtjev. Radoznao i živ duh u vrijeme očevog službovanja u Rouenu trošio je dane i na besposlicu. Često se družio sa svojim prijateljima koji će ga jednog dana odvesti i do čudnog kapucina Jacques Fortona. Mistično učenje ovog kapucina dovesti će do toga ga Blaise prijavi vrhovnim crkvenim vlastima. Boreći se protiv Fortona Blaise će pod utjecajem Descartesa stvoriti kasnije nacrt svoje Apologije kršćanstva. A kada u njihovu kuću dolaze dvojica gospodara vidara kako bi namjestili iščašeni kuk Blaiseovu ocu oni sa sobom donose neobično učenje Saint-Cyrana (Sen Sirana) i Jansenovu doktrinu, poznatu kao jansenizam. Bilo je to preobraćenje cijele obitelji. Naročito je novo učenje prihvatila Jaqueline te će ona uskoro pristupiti časnim sestrama u Por-Roayalu. Jansenističko učenje baziralo se na milosti koju treba očekivati od Boga te je zato potrebno živjeti skromno i skrušeno, daleko od ljudske gomile, lišiti se komfora, prezreti jezuite i njihove opačine. Takvi su pogledi brzo došli pod udar zvanične Crkve, a izopćenje Janseinusa i stavljanje njegovog djela na indeks zabranjenih knjiga bio je početak njihova kraja.

Godina je 1648. i Blaise u okviru bavljenja matematikom razrađuje svoju teoriju konusnih presjeka. Otac se odlučuje s obitelji preseliti u Pariz, ali vrlo brzo se iz francuske prijestolnice sele u Clermont-Ferrand jer u Parizu dolazi do novih sukoba i barikade niču po gradu. Na sve strane bukte pobune i ustanci, zemlja je u previranju. Događaji se dešavaju velikom brzinom, a oko kralja Louisa XIV tkaju se zavjere i protuzavjere. Sve to utječe na dalje približavanje Blaisea jansenizmu. Jaqueline traži od oca dopuštenje da se potpuno povuče u samostan, ali on ne pristaje. Na brata vrši pritisak da se ostavi znanosti i dosadašnjeg načina živote te se u potpunosti posveti vjeri. Blaise ipak ne popušta već nastavlja živjeti kako je volio - u društvu lijepih žena i vina pokušavajući tako zaboraviti na svoje tjelesne patnje. Kada umire otac (1651.) Blaise postaje glava kuće, a Jaquelina pokušava nagovoriti brata da joj dopusti zaređenje. Slijedeći misao oca i on odbija sestri dopustiti zaređenje te se prepušta vedrom pariškom društvu zajedno s pravnikom Domaom. Njih dvojica posjećuju salone gospođa Dagijon, Longeville i de Sable. U tim druženjima postaje intiman prijatelj s vojvodom od Roanneza, zaljubljenikom u matematiku te s kockarom i vitezom Chevalier de Mereom koji će navesti, tražeći da se on pozabavi mogućnošću dobitka na kartama, da stvori svoju matematičku teoriju vjerovatnoće.

Na koncu sestri konačno dopušta da se zaredi. Ujedno, kako način života koji je živio, nije jeftin sve više razmišlja o povlačenju na svoje imanje ili neko drugo mjesto. Tome doprinosi i neobičan događaj u noći mistične ekstaze 23. studenog 1634. Tih je godina u punom matematičkom zanosu. Dopisuje se s de Fermatom, obajvljuje radove o tečnosti i prenošenju tlaka kroz tečnost te upućuje pregled svog znanstvenog rada Pariškoj akademiji. Potom se odlučuje povući u samostan Por-Roayal gdje boravi u društvu tzv. usamljenika. Tu razmišlja o jansenizmu i problemima vjere, nastojeći na neki način obraniti jansenizam od napada sa Sorbone. Ne upušta se u teološke rasprave nego pokreće pitanja morala i istine. Tako nastaju njegova čuvena pisma upućena jednom provincijalu, koja su dočekana s velikim iznenađenjem, ali i s osudom crkvenih dostojanstvenika. Ne prekidajući potpuno znanstveni rad obajvljuje svoj rad o cikloidi, koji je navodno nastao jedne noći kada ga mučila žestoka zubobolja. Pronašao je rješenje dotad nerješenog problema, a zubobolja je bila kao rukom odnešena. Do kraja života ostale su mu samo četiri godine u kojima je bolove trpio bez jauka zahvaljujući samo svome neshvatljivom asketizmu. Na papirićima zapisuje svoje misli i stavlja ih u jednu jastučnicu. Posljednje godine života umire njegova voljena sestra Jaqueline i uporedo s tim dolazi i do konačne osude jansenizma. Raseljen je Por-Royal, a Blaise potom živi kod druge sestre u Parizu. Nakon dva dana agonije umire u velikim mukama u jedan sat poslije ponoći 19. kolvoza 1662. Iduće godine objavljeni su njegovi matematički radovi o kojima se brinuo njegov prijatelj Jean Doma.

8. Demokrit       

Demokrit je bio predsokratovski grčki filozof (rođen u Abderi-Trakiji 460-370. p. n. e.). Bio je Leukipov učenik i zajedno sa njim je začetnik ideje da su sve stvari sačinjene od raznih neunuštivih i nedjeljivih elemenata koje su zvali "atomi". Ne moguće je znati koje su ideje prvobitno bile Demokritove a koje Leukipove. Demokrit je i prvi poznati filozof koji je shvatio da je ono što mi nazivamo Mliječni Put ustvari svjetlost dalekih zvijezda. Drugi filozofi, uključujući kasnije i Aristotela, su debatovali protiv tih tvrdnji. Demokrit je bio jedan od prvih ljudi koji je predpostavio da je svemir sačinjen od mnogo svjetova, od kojih su neki naseljeni:

"U nekim svetovima nema Sunca i Mjeseca, u nekim su veći nego u našem svijetu, a u drugim ih ima više. U nekim dijelovima ima više svjetova, a u nekim manje (...); u nekim se rađaju, u drugim umiru. Neki svjetovi su lišeni živih bića ili bilo kakvih mirisa."

Hendrick ter Brugghen, "Nasmijani Demokrit" (1628)

On je bio pionir matematike i geometrije. Ovo znamo radi citata u njegovih djela (O prirodi, O geometriji, O tangentama, O mapama, O iracionalnim brojevima) u drugim djelima, jer većima njegovih djela nije preživila Srednji Vijek. Aristotel nam kaže da je njegova teorija o materiji, često nazivama atomizam, bila reakcija na Parmenida, koji je opovrgavao postojanje kretanja, primijene, ili praznine. Parmenid je govorio da postojanje stvari dovodi do zaključka da one nisu nastale, jer ništa ne može nastati iz ničega (sve postoji oduvijek). Govorio je da je i kretanje ne moguće, jer nešto mora otići u prazninu a (pošto je identifikovao prazninu sa ništa) pošto praznina ne postoji ne može se u nju otići.

Demokrit tvrdi da postoje dvije vrste spoznaje: mračna (čulna) i prava (razumska). Opažajima spoznajemo samo pojavne, promijenljive stvari, dok razumom spoznajemo trajnu istinu (atome i prostor). Demokrit je govorio da sve što postoji mora da je vječno, ali je opovrgavao tvrdnju da se praznina može izjednačiti sa ništa. Po tome je prvi poznati mislilac koji je potvrdio postojanje potpuno praznog prostora. Da bi objasnio promijene oko nas, od ne promijenljivih substanci tvrdio je da postoje razni osnovni elementi koji su uvijek postojali i koji se mogu grupisati da daju različite forme. Mislio je da atomi imaju samo neke osobine kao: veličina, oblik i masa; sve druge osobine, koje im dajemo, kao boja i okus, su samo rezultat kompleksnih djelovanja između atoma u našem tjelu i atoma koje posmatramo. Dalje, vjerovao je da prave osobine atoma uvjetuju i osobine materija- na primjer, nešto što je gorkog okusa je sastavljeno od malih, šiljatih atoma, kod nešto što je slatko je sastavljeno od velikih, okruglih atoma; odnosi tih atoma sa atomima jezika daju osječaj okusa. Neke materije su jako čvrste zato što njihovi atomi imaju kuke sa kojima se zakače za druge atome; neki su masni jer su jako glatki i mali pa mogu skliznuti između drugih atoma. u Demokratovim riječima, "Prema konvenciji slatko, prema konvenciji gorko, prema konvenciji vruće, prema konvenciji hladno, prema konvenciji boja: ali u stvarnosti atomi i prostor."

9. Dikearh            

Dikearh (grč. Δικαίαρχος; Messina, oko 350. pr. Kr. − oko 285. pr. Kr.), starogrčki filozof, kartograf, zemljopisac, geodet, matematičar i književnik.

Školovao se kao Aristotelov učenik u liceju i pripadao je peripatetičkoj školi filozofije. Bitno je doprinio razvoju kartografije i bio jedan od prvih koji je koristio zemljopisne koordinate. Njegova naznačajnija djela su Opis zemlje i Život Helade, no sačuvana su isključivo u fragmentima kasnijih helenističkih i rimskih autora.

10. Denis Diderot             

Denis Diderot, (Langres, 5. listopada 1713. - Pariz, 31. srpnja 1784.), francuski filozof i književnik.

Ušao je u krugove filozofa, literata i slobodnih mislilaca koji su u 18. stoljeću odigrali golemu ulogu u ideološkom pripremanju "trećeg staleža" za obračun s ancien régimeom. Postao je pokretač monumentalnog pothvata koji je bio sinteza znanja epohe, ali i plan za obaranje jednoga preživjelog sustava. Oko Enciklopedije okupio je najbolje umove svoga vremena. Osobno je redigirao svaki svezak, te napisao više stotina članaka. Uz intenzivan 20-godišnji rad na Enciklopediji, napisao je niz važnih filozofskih radova u kojima razvija svoj materijalistički pogled na svijet. Analizirajući u djelu "Saloni" slikarstvo epohe osnivač je umjetničke kritike; prvi je iznio proto-evolucionističke ideje o varijacijama i prirodnom odabiru, te je time preteča Lamarcka i Darwina.

11. Epikur             

Epikur (grč. Ἐπίκουρος, Epikouros, Samos, 341. pr. Kr. - Atena, 270. pr. Kr.), bio je filozof iz helenističko-rimskog razdoblja. Znanošću se počinje baviti s četrnaest godina. Napisao je oko 300 znanstvenih radova. Njegova djela nisu sačuvana u cjelini. O njemu je najviše pisao njegov sljedbenik iz Rima: Tit Lukrecije Kar. Njegovo poznato djelo je "O prirodi stvari". Mjesto gdje je Epikur predavao zvalo se "Epikurov vrt".

Epikur je govorio da svijet postoji objektivno i nezavisno od svijesti.

Tvrdio je da se sve sastoji od atoma i praznog prostora, i tu nalazimo sličnost između njegovog učenja i učenja antičkih grčkih atomista Leukipa i Demokrita (doktorska disertacija Karla Marxa bila je razlika između učenja Epikura i Demokrita). Epikur je uveo novine u atomističko učenje govoreći o slučajnom skretanju atoma.

Epikur je u svom učenju tvrdio i da su sve pojave u prirodi uzrokovane unutrašnjim zakonima i da nema nikakvih mističnih sila. Za njega svijet je vječan, materijalan i jedinstven. Poznata je njegova izreka: " Svemir je uvijek bio takav kakav jest i uvijek će takav biti".

Za Epikura centralni problem je istina. U spoznaji on polazi od osjeta, jer oni odražavaju objektivni svijet, pa čulima treba vjerovati. Do zablude može doći usljed poremećaja u našim čulima ili trenutačne promijene u skladu atoma.

Epikur je govorio i da lik predmeta preko osjeta prodire u naše misli, i u toj tvrdnji je sličan Demokritu i njegovoj "teoriji sličica".

Epikurova etika je materijalistična i individualna i kao takva antireligiozna. Za njega je najveće dobro blaženstvo i uživanje, i govorio je da sva bića izbjegavaju patnju. Zadatak filozofije je da pronađe put do sreće. Tvrdio je da je pravo uživanje, a samim time i pravi put do sreće, duhovno uživanje, a to je: prijateljstvo i znanje. Tvrdio je da je društvo skup individua, i da pravednost utvrđuju ljudi, ona ne postoji sama od sebe.

Epikur je vjerovao da bogovi postoje, jer nikako drugačije nije mogao objasniti široku rasprostranjenost vjerovanja u njih. No, njegov stav je bio da se oni ne miješaju u naš svijet. Naime, bogovi znaju da je ugoda dobro, a patnja zlo. Suklado time, bogovi žive odvojeni od svijeta, poput Epikura koji sa prijateljima provodi vrijeme u svome vrtu, jer je svako uplitanje, svaki pokušaj upravljanja svijetom neizbježno izvor patnje.

Epikur u svome učenju govori da je duša neodvojiva od tijela, zastupajući atomističku fiziku Demokrita. Dobro je i zlo u osjećanju, a sa smrću prestaje osjećanje. Stoga je besmislen strah od smrti. "Dok smo mi, nema smrti, a kada nastupi smrt, tada više nema nas."

12. Ferekid sa Sirosa            

Ferekid sa Sirosa (grčki: Φερεκύδης) bio je antički grčki filozof, koji se rodio na cikladskom otoku Sirosu i djelovao u 6. stoljeću pr. Kr.

Ferekid je poznat po svom glavnom djelu Pentemychos ili Heptamychos (Pećina sa sedam skrovišta), koje je jedno od najranijih proznih djela grčke književnosti i koje predstavlja važni prijelaz sa mitološke na predsokratsku filozofsku misao.[1]U tom djelu Ferekid se koristio mitološkim predstavama kako bi izložio svoju filozofsku misao. Njegovo spis kao cjelina danas ne postoji, sačuvani su samo pojedini dijelovi, ali u dovoljnom broju, tako da se može u glavnim crtama shvatiti bit Ferekidove misli. Aristotel je u svojoj Metafizici ocrtao Ferekidovo djelo kao mješavinu mitologije i filozofije.

Ferekid izlaže svoju historiju svijeta istodobno racionalizirajući grčka božanstva. Vrhovni bog po njemu nije Zeus, nego Zas (Ζάς = onaj koji živi). Njegov je otac titan Kronos (Χρόνος = vrijeme), a ne bog Kronos, iz njega su potekli voda, zemlja, zrak i vatra. Po svemu sudeći, njega mitski sukob između Kronosa i Urana (oca i sina) nije interesirao i on to nije izgleda nije ni opisao. Kronos i Zas bore se protiv Ofiona (čovjeka-zmije), a Zas svoju pobjedu slavi tako da plete ogrtač za Htoniju, koja se pretvara u Geju (površinu zemlje).

I u Ferekidovom dijelu još uvijek ima dosta mitološke kozmogonije, koja svoje porijeklo vuče iz sumerskih, babilonskih i feničanskih priča, ali i puno filozofskih ideja jonskih kozmologa. Njegov pripovjedački stil je jednostavan: priča teče u jednolikom prezentu, a priče su prožete ponavljanjima.

Glavni Ferekidov doprinos presokratskoj filozofskoj misli sastoji se u tome što je poricao mogućnost nastanka nečega iz ničega (creatio ex nihilo), potom što je tvrdio da je kozmos nastao sam iz sebe, i što je držao da su prva prapočela vječna. I Ferekid, slijedeći jonske kozmologe, kao prapočelo svega i nastanka svijeta uzima vječne elemente, i to u određenom broju. Međutim, za razliku od neodređenosti o prapočelu (arhé) između duha i materije koja postoji kod Homerovih i Heziodovih bogova, odnosno materijalizma miletskih filozofa , Ferekid vrlo oštro ocrtava dualizam duha i materije: po njemu su prvo postojala duhovna bića (Zas, Kronos i drugi), a iz njih je nastao duhovni plamen. Istodobno on je ocrtao i svojevrsni etički dualizam između - dobra i zla.

Ciceron a kasnije i Sveti Augustin drže da je Ferekid bio prvi koji je jasno iznio učenje o besmrtnosti duše. Diogen Laertije piše da su Ferekida mnogi držali za Pitagorinog učitelja, preko njega znamo da je Ferekid bio držan za jednog od sedam mudraca po nekim inačicama tog izbora.

Pored pisanja, Ferekid je bio poznat i po tome što je projektirao heliotropion (sunčani sat) na svom otoku Sirosu[2], te kasnije na Samosu, pomoću njega mogao je ne samo odrediti podne, već i geografsku širinu te predvidjeti pomrčine mjeseca i sunca.

    Ferekida ne treba brkati s znatno mlađim Ferekidom iz Lerosa mitografom i logografom.

13. Friedrich Nietzsche         

Njemački filzof, pjesnik i klasični filolog koji je postao najprovokativniji i najutjecajniji mislilac 19. stoljeća. Rođen je 15. listopada 1844. u mjestu Röcken u Prusiji u obitelji bivšeg učitelja i potom luteranskog svećenika Carla Ludwinga i Franziske Oehler. Oni su se vjenčali godinu dana prije sinovljeva rođenja. Imali su još dvoje djece - kćerku Elisabeth (rođ. 1846.) i brata Ludwiga Josepha (rođ. 1848.). Glava obitelji Carl umro od bolesti mozga u srpnju 1849. kada je Friedrichu bilo pet godina. Godinu je dana Friedrich gledao oca kako umire u užasnim mukama, što je bio odlučan činitelj u njegovim sumnjama u kršćanstvo. Naime, nije si mogao objasniti zašto je njegov otac kažnjen, a služio je Bogu. Stoga će kasnije Charles Darwin postati njegov uzor. Nakon očeve smrti obitelj se preselila u Namburg gdje su živjeli s očevim sestrama i majkom. Nesreći nije kraj jer Ludwig Joseph umire u siječnju naredne godine (1850.). Potom se školuje u internatu u mjestu Pforti (poznat po strogom vjerskom odgoju) udaljenom osam kilometara od Naumburga.

školski drugovi u internatu zafrkavali su ga zbog njegove ozbiljnosti, a Nietzsche će kasnije tvrditi kako se tada najbolje osjećao kada je bio sam. U svjedodžbi piše da je bio marljiv, uzornog ponašanja te da je s lakoćom učio i pokazivao interes za vjerski odgoj. Nakon završenog školovanja u internatu upisao je studij teologije u Bonnu kaneći postati svećenik kao i njegov otac. Na Uskrs 1865. odbija se pričestiti u crkvi u Naumburug. Poktraj godine odustaje od svećeničkog zvanja i posvećuje se studiju klasične filologije. Na studiju prve uzore nalazi u životu i filozofiji starih Grka prije pojave Sokrata. Zahvaljujući svome znanju imenovan je profesorom klasične filolofije na sveučilištu u Baselu u dobi od 24 godine (1869.). Smatra se da se u to doba kao studnet zarazio sifilisom u jednoj od javnih kuća koje je posjećivao. Godine 1870. sudjeluje u njemačko-francuskom ratu kao bolničar dobrovoljac. Tada je obolio od dizenterije i difterije. Nakon rata putuje po švicarskoj i Italiji te sklapa nova prijateljstva. Međutim misaoni razvoj i poniranje u svijet vlastitih vizija osamljuje ga pa mnoge prijašnje osobne i filozofske simpatije (npr. Schopenhauer) napušta. Jedno se vrijeme bavio glazbom i prijateljevao s Richardom Wagnerom, ali razočaran Wagnerovom kršćanskom orijentacijom i sklonosti ka starogermanskom kultu s njime prekida sve odnose.

Niz godina bavio se prirodnoznanstvenim problemima, a uz eminentno filozofska djela, pisana izvanredno lijepim njemačkim jezikom, piše i pjesme. Vidno bolestan (cijeli život imao je loš vid i migrenične glavobolje) prisiljen je povući se u mirovinu 1879., te se seli u švicarske Alpe. Zimi iz s Alpa silazi na talijansku ili francusku rivijeru. Nešto kasnije (1882.) sreće svoju jedinu romantičnu ljubav Lou Andreu Saloné (njoj je bilo tek 20 godina), jedinu ženu kojom se oduševljavao. Opisao ju je kao "bistru poput orlice i oštru poput lavice". Upoznao ih je Nietzscheov prijatelj Paul Reé. Te su godine (1882.) njih troje zajedno obilazili Italiju i živjeli slobodoumno. Nietzsche ju je zaprosio ali ona ga je odbila jer ga je htjela dijeliti s Reéom. Sreli su se nešto kasnije u Leipzigu, ali Reé ju je 'odveo' i time strašno povrijedio Nietzschea. Nakon toga Nietzsche je bio strašno razočaran i ljut te mu filozofija postaje utjeha za životna razočaranja.

S Alpa silazi u Torino (1888.), a njegovo ludilo postaje sve jače pa je umislo da je bog i da mora preuzetu patnju za grijehe svijeta. Tada se počinje potpisivati se kao Dioniz ili ponekad Razapeti. Trećeg siječnja 1989. dva policajca su prišla Nietzscheu i optužila ga za remećenje javnog reda i mira što je na njegu psihu imalo razoran učinak. što se točno dogodilo nikada nije utvrđeno, ali navodno je Nietzsche nazočio bičevanju konja na gradskom trgu. Kako bi spriječio bičevanje potrčao je ka konju te zagrlio konja oko vrata kako bi spriječio zlostavljanje. Potom se srušio na tlo. Ovaj događaj bio je prilično iznenađujući jer se znalo da je Nietzsche protiv sućuti. U nekoliko narednih dana poslao je kratka pisma brojnim prijateljima koji su potom zaključili da ga trebaju smjestiti u psihijatrisku klinku u Baselu. S vremenom njegovo duševno stanje postajalo je sve gore te je njegova majka odlučila sina premjestiti u klinku u njemačkom gradu Jena gdje su ga doktori proglasili umobolnim. Kako nije bilo napretka u liječenju Franzisak je u svibnju 1890. odlučila sina kući u Naumburg.

Posljednje je godine života bio na skrbi svoje sestre Elisabet u Weimaru. Umro je pomračena uma u Weimaru 25. kolovoza 1900., a njegova djela tiska i djelomično grubo krivotvori (osobito pisma) rasistički nastrojena sestra Elisabeth Förster-Nietzsche. Kako je u drugoj polovici 20. stoljeća otkrio K. Schelcht ona je mnogo pridonijela tome što se Nietzscheova filozofija široko propagirala i zloupotrebljavala u Trećem Reichu. Nakon bratove smrti vilu u kojoj je umro Elisabet je pretvorila u Nietzscheovo svetište za Nietzscheov kult, kult njegove osobe i filozofije. Tu su zalazili mnogi nacistički intelektualci, a jednom čak i sam Hitler. Stoga se ona pobrinula da Nietzsche postane službeni mislilac Trećeg Reicha, što je bilo smiješno jer je Nietzsche mrzio bilo kakav nacionalizam. Dapače bio je jedan od prvih pravih Europljana.

Bio je strastveni kritičar tada vladajućeg morala i vjerovanja. Smatrao je kako su i religija i moral osigurani na nemorlanim sredstvima te da nisu drugo nego služenje lažnoj transcendentnoj ideji, pojmu, nečemu što izvan konkretnog ovozemaljskog egzistiranja želi propisivati vječne zakone. Stoga je on smatrao kako se umjesto tradicionalnih trebaju stvoriti nove vrijednosti. Pred kraj života pozvao je Vatikan i kralja Italije da na smrt osude njemačkog cara i sve antisemite. Tada se to činilo možda besmislenim, ali dolazak nacizma na vlast 30-ak godina kasnije pokazati će kako je Nietzsche na vrijeme osjetio dah antisemitizma koji će preplaviti Njemačku.

14. Galileo Galilei                    

Galileo Galilei rođen je u Pisi 15. veljače 1564. godine u obitelji od šestero djece, oca poznatog svirača lutnje, Vincenza Galileia i Giulie Ammannati. Nažalost četvero od šestero djece preživjelo je dojenačku dob, a najmlađi Michelangelo postao je poznati svirač lutnje i skladatelj.

Svoje školovanje započinje u samostanu Camaldolese u mjestu Vallombrosa. Iako se nalazio u samostanu, nije krenuo za pozivom svećenika nego se odlučio na studij medicine, koji nije završio nego se prebacio na matematiku. Nakon smrti svog oca postaje predavač matematike na Sveučilištu u Pizi, kada daje značajne doprinose u području znanosti.

Unatoč svojoj pobožnosti rodio je troje izvanbračne djece, dvije curice i jednog sina, a zbog rođenja izvan braka, jedino prihvatlljivo rješenje za curice bilo je da žive u samostanu gdje su ostale do kraja života. Bitno je spomenuti kako ih je Galileo sve priznao, no zbog vjerovanja tadašnjeg načina života, barem djevojčice bile su osuđene na otužne samostanske zidine.

Već smo rekli kako se radi o najvećem znanstveniku, a pritom je bitno spomenuti kako je pronašao zakone slobodnog pada i postavio jednadžbe kosoga hitca. Također je prvi uveo eksperimentalnu metodu matematičko formuliranje fizikalnih zakona. Osnovao je balistiku, određujući paraboličku putanju zrna.

U svom poznatom djelu “Dialogo sopra i due massimi sistemi del mondo tolemaico e Copernicano” iznio je učenje Kopernikovog heliocentričnog sustava kao jedino ispravno zbog čega je završio u okovima od strane Rima, koji ga je osudio na zatvor, a kasnije na kućni pritvor, gdje je bio do svoje smrti.

Prije nego što je umro, završio je svoje veliko djelo “Discorsi e dimonstrazioni matematiche intorno a due nuove scienze attenenti alla meccanica, objavljeno 1638. godine u kojem je objasnio zakone fizike i mehanike u novoj svjetlosti, zbog čega se najviše smatra osnivačem klasične fizike i mehanike.

15. George Wilhelm Friedrich Hegel            

George Wilhelm Friedrich Hegel (Georg Vilhelm Fridrih Hegel; 27. august 1770 - 14. novembar 1831), bio je njemački filozof. Rođen je u Štutgartu, a studirao je teologiju i filozofiju. Bio je profesor na univerzitetu u Jeni, direktor gimnazije u Nirnbergu i profesor na univerzitetu u Berlinu. Imao je enciklopedijsko znanje i veliki uticaj na duhovni život njemačke i deset godina nakon smrti. On je izgradio jedan od najvećih filozofskih sistema. Hegelovi nasljednici se dijele na desničarske Hegelijance (koji poštuju ortodoksna Hegelova učenja), i liberalnije ljevičarske Mlade Hegelijance od kojih su najpoznatiji Karl Marx i Friedrich Engels.[1]

Hegel pripada apsolutnom idealizmu, jer je za njega cjelokupna stvarnost jedna ,jedinstvena, apsolutna ideja. Ona predstavlja jedinstvo subjekta i objekta i ona se neprekidno razvija, kreće unutar sebe. To kretanje ima svoje faze a pokretačka snaga apsolutne ideje je dijalektika. Hegel je otkrio tri zakona dijalektike:

    Zakon jedinstva i borbe suprotnosti

    Zakon prelaska kvantiteta u kvalitet (i obrnuto)

    Zakon negacija negacije

Njemački filozof Hegel je izgradio jedan od najvećih filozofskih sistema. Prema Hegelu, apsolutna ideja u svom samorazvoju prolazi kroz tri osnovne faze. U početku je čista misao i time se bavi logika. Ona tada još ništa ne zna o sebi. U drugoj fazi apsolutna ideja se počinje ispitivati kroz prirodu i time se bavi filozofija prirode- tada je apsolutna ideja objekat svog istraživanja. Nakon te faze ona dolazi u treću fazu duha, kada sve spoznaje o sebi, i time se bavi filozofija duha.

Hegel umire od kolere 14. novembra 1831 u Berlinu.

    Logika

        Nauka o bitku (kvalitet, kvantitet, mjera)

        Nauka o biti/suštini (bit, pojam, stvarnost)

        Nauka o pojmu (subjektivni pojam, objekat, ideja)

    Filozofija prirode

        Mehanika

        Fizika

        Organika

    Filozofija duha

        Subjektivni duh (antropologija, fenomenologija, psihologija)

        Objektivni duh (pravo, moralitet, itd.)

        Apsolutni duh (Umjetnost, religija, filozofija).

16. Heraklit           

Heraklit Efežanin (grč. Ἡράκλειτος ὁ Ἐφέσιος; 535. pr. Kr. - 475. pr. Kr.) je grčki filozof predsokratovac.

Heraklit je život proveo u rodnom Efezu, živeći povučeno, razočaran u demokratsko državno uređenje. Diogen Laertije izvještava da je Heraklit napisao knjigu, no za njim je – kao i za ostalim predsokratovcima – ostao sačuvan samo niz fragmenata i tuđih svjedočanstava. Misao mu je dijelom ostala nejasna, zbog čega ga već i za njegova doba nazivaju Mračnim (ὁ Σκοτεινός).

Heraklit govori o jedinstvu svih bića, koja su u stalnoj promjeni. Svijet je pun suprotnosti, a sve je u kretanju: nema nepromjenjivog bitka. Sve teče (πάντα ῥεῖ) formula je koja sažima njegovo učenje, koje je eminentno dijalektičko. Sve se kreće, sve se neprestano mijenja; stvari nastaju, mijenjaju se i propadaju. Stvarnost, nastala borbom suprotnosti, u vječnom je procesu postajanja. Stvari spoznajemo tek po njihovim suprotnostima.

Moderno tumačenje Heraklitova učenja iznijelo je na svjetlo aspekt jedinstva suprotnosti: postajanje je samo varav privid, a iza njega se, dublje, krije sklad; svijetom prividno vlada nered, no sve zbivanje sadrži unutarnju zakonitost. Upravo je ovdje, da bi definirao taj tajni zakon harmonije, Heraklit – prvi u povijesti – upotrijebio pojam logosa, koji će obilježiti čitavu grčku filozofiju. Logos je kod Heraklita i jedinstvo i borba suprotnosti, zakonitost koja vlada kako prirodom tako i ljudskim društvom.

Heraklit je za simbol postajanja uzeo vatru, najnestabilniji od svih elemenata. Njezina je toplina počelo života, njezina svjetlost prožima kozmos, njezin plamen preobražava sve s čime se nađe u doticaju, nezaustavljivi je nemir vatre slika vječnog kretanja (postajanja). Simbol postajanja je i novac, koji ne samo da neprestano prelazi iz ruke u ruku, nego se isto tako i on mijenja (razmjenjuje) sa svim stvarima i sve stvari s njime.

Heraklit je s prijezirom gledao na način mišljenja svojih suvremenika. Govorio je protiv religijskih obreda; ljude je upućivao na mudrost, koja je spoznaja stvari onakvima kakve one uistinu jesu, a ne kakvima se čine. Mudrost je spoznaja logosa, a on se spoznaje razumom, ne osjetilima.

Herakleitos je držao da je vatra osnovna materija, počelo: sve se, poput plamena iz vatre, rađa umiranjem nečeg drugog. Vatra je pokretač vječnog nastajanja. Jedni smatraju da je izabrao vatru za arhei, što je mislila većina Jonanja, da je jedan element počelo, tad bi se mogao svrstati s Talesom, Anaksimanesom i dr. Drugi smatraju da je njemu vatra samo simbol vječnog kretanja, bivanja, postojanja. Svijet je vječno živa (promjena) vatra koja se s mjerom (princip) pali i s mjerom gasi. U vatri je vidio prasupstanciju: Ovaj kosmos (red svijeta isti za sve) nije uredio nikakav bog, već je bio, jest i bit će vječno živi oganj koji se po određenim zakonitostima pali i gasi. Odabrao je vatru zato što izaziva mnoge promjene. Plinije Stariji – Ne zna se da li ona više uništava ili stvara.

U metafizici Herakleitosa, kao i Anaksimandresa, dominira ideja kosmičke pravde, koja sprječava da se ovaj sukob suprotnosti ikada pretvori u potpunu pobjedu jednog ili drugog. Mjera je ravnoteža puteva nagore i nadole, i to tvori skrivenu usklađenost svijeta. Sam Herakleitos, i pored sve svoje vjeru u promjenu, dopuštao je da je nešto vječito. Ideja vječnosti (kao suprotnost beskrajnom trajanju) koja potiče od Parmenidesa, ne može se naći kod Herakleitosa, ali u njegovoj filozofiji centralna vatra nikada ne umire: svijet je uvijek bio, jeste i uvijek će biti vječito živa Vatra. Nasuprot filozofiji Elejaca, Herakleitosova dijalektička misao smatra da je sve u neprekidnom kretanju, postajanju i nestajanju. Čuvena je njegova izreka sve teče (panta rei), ne nalazi se doduše u autentičnim fragmentima ali u biti izražava jednu od glavnih misli Efežanina da se cjelokupna zbilja nalazi u stalnom toku, stalnim promjenama. Pri tom sve postaje iz jednog, a iz svega opet jedno.

Njegov osnovni princip jedinstvo suprotnosti: Jedno isto prebiva u nama: živo i mrtvo, budno i spavajuće, staro i mlado. Postoji jedinstvo svijeta, ali to jedinstvo čini spoj suprotnosti. Sve stvari proizlaze iz jednog, a jedno iz svih stvari. Ljudi ne znaju da se ono što je u suprotnosti slaže sa samim sobom. To je usklađivanje suprotnih napetosti kao kod luka i lire. Drugačije je uživanje čovjeka i životinje. Magarci bi radije izabrali slamu nego zlato. I priroda teži ka suprotnom i iz toga stvara sklad, a ne iz jednakoga (muško i žensko, visoki i kratki tonovi). Bolest učini zdravlje ugodnim i dobrim glad-sitost, umor-odmor. Sve je prožeto suprotnostima, dan-noć, život-smrt.

On je smatrao da su upravo oprečnost i proturječnost među pojavama dokaz njihove stvarnosti, jer ništa ne ostaje isto nego se sve mijenja ili postaje. Rat je otac svih stvari (ne oružani rat) nego sukob među suprotnostima + - . Rat, oprečnost, različnost i suprotnosti temelj su svijeta. Vatra živi od smrti zraka, a zrak živi od smrti vatre; voda živi od smrti zemlje, zemlja od smrti vode». Dva su procesa kojima se vatra pretvara u sve. Put naniže - rat, borba, potreba. Put naviše – sloga, mir, sitost.

Borbu suprotnosti shvata kao suštinsko značenje za bivstvovanje Jednog. Jedno postoji u napetosti suprotnosti. Stvarnost je jedno i mnoštvo. U Jednom je sve usklađeno. Bog je dan-noć, sitost-glad, rat-mir, sve suprotnosti. Bogu je sve lijepo, dobro i pravedno, a ljudi jedno drže pravednim, a drugo nepravednim.

Kretanje je pridodavao svim stvarima, vječno vječnima, a prolazno prolaznima. Ovo učenje njegovi učenici najčešće ističu, kao što je opisano u Platonovom Teetetu. Ne možeš dvaput ući u jednu te istu rijeku, jer prema tebi stalno teče nova voda. Kretanje – promjena, postojanje, bivanje – nastaje iz napetosti suprotnosti. Čovjek se kreće prema onome što nema (student-diploma). Da postoji jedan pol ne bi bilo kretanja. Bivanje i kretanje nije isto. Kretanje iz jednog bića u drugo, iz nebitka u bitak, i obrnuto. Da bi promijenio mjesto morate negirati prethodno mjesto odakle ste došli. Imamo ništa A___B, ne negiramo mjesto već da više nismo tu. Kretanje ne bi bilo moguće ako nema negacije, bez kombinacije bitka i nebitka nema kretanja. Za kretanje je potrebno ništa. I prazan prostor je nešto. Čim imamo bivanje pa nestajanje. Bivanje, nebivanje, bivanje. Čovjek živi pa umre. Bivanje je kombinacija. Kreda -> prah, nije više kreda = ništa. Ništa i bitak se prožimaju. Isprepliću se, plaćaju kaznu. I bitak i nebitak postoje. Isprepleteno nastaje kretanje. To bivanje za njega nije kaotično, postoje zakonitosti, ima svoju logiku. Bitak jeste. Nebitak jeste.

17. Immanuel Kant                 

Immanuel Kant (22. april 1724 - 12. februar 1804), bio je njemački filozof, često smatran jednim od evropskih najutjecajnijih mislilaca i posljednjim velikim misliocem prosvjetiteljstva. On je imao veliki utjecaj na romantičke i idealističke filozofe 19. vijeka i njegov je rad bio polazna tačka za Hegela. Sa Hegelom, Fichteom i Schellingom pripadao je klasičnom njemačkom idealizmu ili u njegovom ličnom slučaju transcendentalnom idealizmu. Kantova filozofija može se podijeliti u dva perioda: "dokritički period" i "kritički period".

    U dokritičkom periodu Kant se bavi materijalističkim tumačenjem svijeta. Svoju teoriju o nastanku kosmosa iznio je u djelu Opća historija prirode i teorija neba (Allgemeine Naturgeschichte und Theorie des Himmels, 1755). U ovom djelu on je predvidio postojanje planete Uran, koja će 1881. godine biti i otkrivena.

    U kritičkom periodu on daje kritiku prethodne filozofije svojih prethodnika i potpuno prelazi na idealizam. U ovom periodu je napisao svoja najveća djela:

    Kritika čistog uma - o spoznaji

    Kritika praktičnog uma - o etici

    Kritika rasudne snage - Kritika moći suđenja o umjetnosti

Kant je dao svoje mišljenje o estetici u svojoj knjizi "Kritika rasudne snage" ili "Kritika moći suđenja" (Kritik der Urteilskraft, 1790). U Kantovoj terminologiji estetika se ne odnosi na filozofiju umjetnosti, već na nešto čulno ili osjetilno. Kant tvrdi da je doživljaj ljepote zasnovan na bezinteresnom sviđanju oblika umjetničkog djela. Lijepo je ono što se svima bez interesa nameće kao takvo. Za Kanta država treba da bude država slobode. Njezin cilj je da omogući pojedincima da žive kako žele , unutar privatne sfere,u koju se niko ne može umiješati. Ona se korjenito suprostavlja despotskoj državi, a narocito pokroviteljskoj državi koja tezi da utvrđuje i ostvaruje sreću svojih podanika,ako treba i protiv njihove volje,a u svakom slučaju ne vodeći računa o njihovoj moralnoj i političkoj svijesti. Kako ističe Andre Tosel, kantovska pravna država razdružuje politički autoritet od domaćeg autoriteta oca nad djecom, domaćina nad poslugom,despota nad kmetovima. No glavni način da se izbjegne despotizam jest dioba vlasti. Kant je ne razumijeva kao međusobnu nezavisnost vlasti. Naprotiv, zakonodavna, izvršna i sudska vlast su usklađene i jedna drugoj podređene na način da u svim okolnostima može preovladati volja naroda. Država (civitatis) jest ujedinjenje mnoštva ljudi pod pravnim zakonima. Svaka država se sastoji od tri vlasti ujedinjenu u trostrukoj osobi (trias politica): suverena vlast u osobi zakonodavca, izvrsna u osobi vladaoca i pravosudna u osobi suca. Zakonodavna vlast može pripadati samo ujedinjenoj volji naroda. Jer od nje treba da proizlazi svekoliko pravo, da ta vlast nikom ne smije nanijeti nepravdu. Posljedična tome samo saglasna i ujedinjena volja svih, ukoliko svako odlučuje istu stvar za sve dakle samo univerzalno ujedinjenja volja naroda može biti zakonodavna.

Članovi jednog takvog društva (societas civilis) tj. jedne države, ujedinjeni radi zakonodavstva zovu se građani (cives) a pravna svojstva su: zakonska sloboda da se pokoravaju samo onim zakonima koje su dale svoj pristanak, građanska jednakost koja se za svakoga sastoji u tome da u narodu priznaje kao višega od sebe samo onoga nad kojim ima moralnu moć da mu nametne obaveze koje i ovaj ima nad njim; treće, svojstvo građanske nezavisnosti koje lezi u činjenici da svoje postojanje i očuvanje ne duguju samovolji nekog drugog u narodu, već vlastitim pravima i snagama kao članova zajednice i da ih u pravnim stvarima ne može predstavljati niko drugi. Ove tri vlasti jesu dostojanstva. One sadržavaju odnos izmedju nekog opšteg suverena i mnoštva pojedinca tog istog naroda promatranog kao podanik, to jest odnos izmedju onog koji zapovijeda (imperans) i onoga koji se pokorava (subditus). Cin kojim se narod sam konstituira u državu u pravom smislu rijeci jest prvobitni ugovor prema kojem svi u narodu odustaju od svoje izvanjske slobode da bi je odmah povratili kao članovi zajednice, i ne može se reci da je čovjeku u državi žrtvovao jedan deo svoje prirodne izvanjske slobode u neku svrhu, već je on potpuno napustio divlju i bezakonitu slobodu da bi u nekoj zakonitoj zavisnosti pronašao svoju slobodu, neumanjenu jer ta zavisnost, proizlazi iz njegove vlastite zakonodavne volje.

Tri vlasti su dakle, prvo u odnosu jedne prema drugima kao isto toliko moralnih osoba (potestates coordinate) što znači da svaka čini dopunu drugih dviju kako bi se ustanovljavanje države dovelo do potpunosti ( complementum ad sufficientam.);ali drugo, one su isto tako jedna drugoj podređene (subordinate), tako da nijedna ne može pomažući drugoj, prisvojiti njezinu funkciju već ima svoje vlastito načelo, to jest, svaka zapovijeda u svojstvu posebne osobe, no ipak podvrgavajući se uslovu koji predstavlja volju jedne vrhovne osobe; treće, objedinjavanjem ta dva odnosa one svakom podaniku dodjeljuju njegovo pravo.

Vladalac države (rex, princeps) je osoba (moralna ili fizička) kojoj pripada izvršna vlast (potestas executoria): on je agent države koji postavlja dužnosnike, propisuje narodu pravila prema svako u toj državi može, u skladu sa zakonom, nešto steći ili sačuvati ono što je njegovo. Posmatran kao moralna osoba,on se zove upravno vijeće, vlada. Zapovjedi koje on daje narodu, dužnosnicima i njihovim pretpostavljenim (ministrima) čija je dužnost upravljanje državom, jesu odredbe (a ne zakoni), jer se odnose na odluke u pojedinim slučajevima i daju se kao opozive. Suveren naroda(zakonodavac)ne može dakle u isto vrijeme biti i vladalac, jer je vladalac podvrgnut zakonu i posredstvom zakona obavezan je nekome drugom suverenu. Suveren može vladaocu oduzeti moć, svrgnuti ga ili reformirati njegovu upravu,ali ga ne može kazniti. Ni suveren države ni vladalac ne mogu suditi, već samo imaju moć da postave suce koji du dužnosnici. Narod sam sebi sudi posredstvom onih građana, koji su slobodnim izborom posebno imenovani u tu svrhu kao njegovi predstavnici,i to jos određenije za svaki sudski akt posebno. Presuda je pojedinačan akt javne pravde koji izvršava neki državni upravitelj (sudac ili sud) prema podaniku, to jeste nekome ko pripada narodu i posljedično tome nema nikakve moći, i koji akt se sastoji da mu se prizna ono sto je njegovo. Dakle jedino narod može suditi svakome od njih koji mu pripadaju, makar to bilo na posredan način, zahvaljujući svojim predstavnicima koje sam postavlja(porota).

18. Konfucije          

Kineski filozof i socijalni reformator. U gradiću Tsou u državi Lu (danas: Shantung) 551. godine prije nove ere rođen je dječak imenom Ch'iu Chung-ni K'ung. Maleni K'ung Chi'u kasnije će postati poznat u svome narodu kao Gospodar K'ung ili K'ung Fu Tzu, a svijet će ga pamtiti pod imenom Konfučije (lat. Confucius). Konfučijevo podrijetlo nije dalo naslutiti u što će on izrasti. Njegov otac Shu-Liang He imao je ugled bivšeg ratnika i nešto kasnije suca, no njega sin neće upamitit jer je preminuo kada je malenom Konfučiju bilo tri godine. Konfučijeva majka također se nije mogla pohvaliti pretjerano dobrim imovnim stanjem premda se vjerovalo da je potomak najstarijeg sina vojvode Choua - Po Chi'na. Istovremeno Konfučije je bio osjetljivo dijete koje je pokazivalo interes za vjerske sakramente i rituale.

Kada je postao dovoljno odrastao da majci može pomagati u kućnim poslovima uvijek je to činio kako bi nadomjestio rano preminulog oca. Čovjek koji će jednoga dana biti prepoznat kao ugledni kineski filozof započeo je kao pastir čuvajući ovce, nešto kasnije krave, a potom je postao državni činovnik. Kako su godine odmicale Konfučije je bio sve posvećeniji učenju i vlastitom obrazovanju. Godine su prolazile i nešto je, nama danas nepoznato, dirnulo Konfučija te se on posvetio osmišljavanju reformi koje bi donijele pravdu svima. To su postali Konfučijevi ideali kojima će ostati vjeran do smrti. S vremenom će razviti vlastitu filozofiju koja će se temeljiti na razumu, etici i općem dobru. Vjenčao se u dobi od 19 godina s djevojkom Chi-Kuan, nekoliko godina mlađom od njega. S dvadesetdvije godine prvi u Kini utemeljio je privatnu školu. U toj školi podučavao je učenike pravdi, etici, vladanju i moralnim vrijednostima. U srži svog vjerovanja Konfučije je iskreno bio uvjeren kako samo obrazovanje može donijeti jednakost svim ljudima. U pedesetoj godini života pozvan je na knežev dvor gdje je neko vrijeme bio ministar pravosuđa i pritom proveo razne društvene reforme. Zbog neslaganja s politikom dvora i lakoumnim životom kneza zahvalio se na svom položaju (oko 497.) i otada lutao po raznim krajevima Kine uzalud nudeći svoje usluge vladarima mnogobrojnih feudalnih državica. Potkraj života posvetio se sakupljanju i redigiranju starih spisa te izlaganju vlastitog naučavanja. Navodno je imao 3000 učenika, među kojima 72 izvanredno talentirana koji su bilježili i sačuvali za potomstvo njegove govore i razgovore. Nakon okrutnih progona kojima su Konfučijevi sljedbenici bili izloženi za vrijeme dinastije Ch'in (221.-207.), kada su po nalogu cara Shi Huangtija bile u cijeloj zemlji spaljene sve stare knjige, i nakon niza škola, pravaca i reformističkih pokreta, koji su svaki na svoj način tumačili, mijenjali i dopunjavali konfucijske predaje i spise, danas je nemoguće razlučiti Konfučijeve poglede u njihovoj prvobitnoj čistoći.

Najstariji tekstovi koji sadržavaju elemente konfucionima sačuvani su u redakcijama koje su vremenski znatno udaljene ne samo od Konfučijeva doba nego i od vremena u kojem je živio glavni sistematičar i tumač njegovog nauka Mencije. To su dvije kanonske zbirke, jedna od pet knjiga Wu-Ching, a druga od četiri knjige Su-shu. Od knjiga sadržanih u tim zbirkama čini se da se Konfučiju kao autoru može pripisati samo Ch'un Ch'iu, ljetopis države Lu za razdoblje od 772. do 481. godine te (barem djelomično) Shi-Ching (Knjiga pjesama), I-Ching (Knjiga promjena, zbirka magičnih formula i tumačenja) i Shu-Ching (Knjiga povijesti). Konfučijevu shvaćanju potpuno je strana težnja za originalnošću. On želi spasiti od zaborava i što vjernije prikazati tradicionalna kineska shvaćanja o moralu, odgoju, obitelji, društvu i posebno o državi i vladaru ("Ja prenosim, ne stvaram. Vjerujem u starinu i volim je."). Konfučije društvene odnose svodi na pet glavnih: odnos između vladara i podanika, oca i sina, muža i supruge, starijeg i mlađeg te između prijatelja. Prva četiri hijerarhijska odnosa treba karakterizirati pravednost i dobronamjernost u upravljanju, a ispravnost i iskrenost u pokoravanju. Iz prijateljskog odnosa treba proisticati međusobno unapređivanje vrlina. Konfučije vjeruje u iskonsku dobrotu čovjeka i dodjeljuje golemu društvenu ulogu utjecaju i primjeru vladara ("Ni trava se ne povija pod vjetrom kao mase pod voljom svojih upravljača."). Centralni je pojam Konfucijeve etike 'jen' (čovještvo). To je opći zakon koji treba upravljati svim odnosima u obitelji i državi, a formulira se kao zlatno pravilo: "Ne učini drugome ono što ne želiš da tebi drugi učine." Vrlina jena dopunjava se pravednošću (i), intelektualnim obrazovanjem (chih), vjernošću zadanoj riječi (hsin) i strogim održavanjem drevnih običaja i ceremonija (li). Poštovanje jena čini plemenitim i onoga koji nije plemenita roda.

Izvorni konfucionizam ne sadržava nikakve elemente vrhunaravne objave. Konfučije je u religoiznim pitanjima agnostik, iako po tradiciji drži da je putu čovjeka, posebno vladara, uzor put (tao) impresionalnog neba, on s ironijom otklanja pitanje o postojanju duhova i o životu poslije smrti. Tijekom stoljeća Konfučijev nauk bio je izložen brojnim peripetijama, interpretacijama i reformama. Nakon progona pod dinastijom Ch'in konfucionizam je pod dinastijom Han uživao pun autoritet, ali je izgubio svoju prvotnu čistoću stapajući se s elementima narodnog vjerovanja. Car Wuti (140.-87.) proglasio ga je državnom religijom. Potisnuta neko vrijeme budizmom i taoizmom, konfučijevska se tradicija obnavlja i reformira u 11. i 12. stoljeću. Kasnije je Wang Yang Ming (1472.-1528.) dopunjava kozmologijskim i logičkim elementima. Car K'ang Hsi (1662.-1722.) dao je po uzoru na katolicizam svesti Konfučijev nauk u sustav dogmi. Uporedo s preobrazbom konfucionizma iz filozofske koncepcije u narodnu religiju preobražava se i sam Konfučijev lik, od mislioca postaje svetac, pa i božanstvo, kojemu se grade hramovi i prinose žrtve.

Preminuo je 479. godine prije nove ere u mjestu Chüfu, čovjek koji je zauvijek promijenio smjer kineskog društva i povijesti. Sahranjen je u mjestu Qufu na mjestu danas znanom kao K'ungova šuma. Oko Konfučijeva groba njegovi su sljedbenici posadili šumu u znak sjećanja na svog učitelja.

19. Karl Marx          

Radi se dakle o osobi koja je prije svega težila znanstvenoj analizi i kritici kapitalizma te koja se smatra jednim od najutjecajnijih teoretičara socijalizma i komunizma.

Karl Marx rodio se kao Karl Heinrich Marx 5. svibnja 1818. godine u mjestu Tier, malom gradiću smještenom u Kraljevini Pruskoj. Imao je privatno školovanje dok nije krenuo u Srednju školu Trier čiji je ravnatelj bio prijatelj njegovog oca. Poznato je kako su se u školi najviše zapošljavali svi oni koji su razmišljali kao liberalni humanisti, što je razljutilo vladu.

Iako je Karl Marx htio studirati filozofiju i književnost njegov ga je otac vidio kao pravnika, zbog čega se Marx nikad u potpunosti nije posvetio učenju koliko je zapravo mogao. Zbog loših ocjena morao se premjestiti na Sveučilište u Berlinu gdje se približio onome što je na početku htio studirati.

Marx se dosta rano u svom životu počeo baviti određenim tezama koje neki još i danas samtraju radikalnima. Naime njegovo glavno djelo “Kapital” sastoji se od tri knjige koje se sve bave ekonomskom problematikom. Tu treba izdvojiti “Njemačku ideologiju” te "Manifest komunističke partije".

Za vrijeme svog djelovanja Marx je prihvaćao Hegelovu dijalektiku po kojoj se razvijaju društvo i svijet. No unatoč tome odbacio je njegov idealizam, po Mrxu materijalno određuje svijest, a ne obrnuto. U svojem je djelovanju prošao kroz različita polja, a pritom se dotakao velikog broja pitanja, s tim da je ipak najpoznatiji bio u analizi povijesti u terminima borbe klasa, sažete u "Komunističkom manifestu".

Svojim razmišljanjem utjecao je na Lenjina, Staljina, Fidela Castra, Che Guevaru, Deborda i mnoge druge.

Umro je 14. ožujka 1883. godine u Londonu.

20. Ludwig Wittgenstein            

Ludwig Josef Johann Wittgenstein (Beč, 26. travnja 1889. – Cambridge, 29. travnja 1951.), austrijski filozof koji je pridonio nekoliko epohalnih ideja filozofiji, uglavnom u temeljima logike, filozofiji matematike, filozofiji jezika i filozofiji uma. Njegov utjecaj je širok, stavljajući ga među najznačajnijim filozofima 20. stoljeća.

Ludwig Wittgenstein rodio se u Beču 26. travnja, 1889. Karlu i Leopoldini Wittgenstein. Bio je najmlađi od osmero djece, rođen u jednoj od poznatijih i imućnijih obitelji Austro-ugarskog carstva. Očevi roditelji, Hermann Christian i Fanny Wittgenstein, rodili su se u židovskim obiteljima ali kasnije su se preobratili na protestantizam i nakon što su se preselili iz Saksonije u Beč u 1850-ima, asimilirali u Bečki protestantski krug. Ludwigov otac, Karl Wittgenstein, postao je industrijalac i obogatio se na željezu i čeliku. Ludwigova majka Leoplodine, rođena Kalmus, bila je tetka Nobelovog laureata Friedricha von Hayeka. Unatoč Karlovom protestantizmu i činjenici da je Leopoldinin otac bio Židov, njihova djeca su bili kršteni kao rimokatolici – vjera njihove bake s majčine strane- a sam Ludwig je imao rimokatolički pokop.

Ludwig je odrastao u kućanstvu koje je bilo iznimno dobro okružje za umjetnička i intelektualna dostignuća. Njegovi roditelji su oboje bili vrlo muzikalni i sva njihova djeca umjetničko i intelektualno nadarena. Karl Wittgenstein bio je vodeća mecena umjetnosti, a kuća obitelji Wittgenstein je ugošćivala mnoge figure visoke kulture – ponajprije glazbenike. Obitelj je često bila posjećivana od strane umjetnika kao Johannes Brahms i Gustav Mahler. Ludwigov stariji brat Paul Wittgenstein kasnije je postao svjetski poznati koncertni pijanist, čak i nakon što je izgubio desnu ruku u Prvom svjetskom ratu. Ludwig sam nije imao rani glazbeni talent ali posjedovao je apsolutni sluh. Njegova posveta glazbi bila mu je vrlo važna kroz cijeli njegov život – rabio je često glazbene primjere i metafore u svojim filozofskim pisanjima i govorilo se da je bio u stanju zviždati duge i detaljne glazbene isječke. Svirao je klarinet i navodno rekao da je volio taj instrument jer je imao odgovarajuću ulogu o orkestru.

Njegova obitelj imala je i povijest snažnog samokriticizma, sve do točke depresije i samoubilačkih tendencija. Tri od njegova četiri brata počinili su samoubojstvo. Najstariji od braće Hans – glazbeno čudo od djeteta koje je počelo skladati sa četiri godine – ubio se u travnju 1902. u Havani na Kubi. Treći sin Rudolf, uslijedio je u svibnju 1904. u Berlinu. Njihov brat Kurt ustrijelio se pri kraju prvog svjetskog rata, u listopadu 1918, kada su austrijske trupe kojima je zapovijedao masovno dezertirale.

Do 1903., Ludwig je bio podučavan kod kuće; poslije toga započeo je tri godine školovanja u Realschule u Linzu. To je bila škola koja je bilo orijentirana tehničkim predmetima. Adolf Hitler bio je tamo učenik u isto vrijeme, kada su obojica imali 14, 15 godina. Ludwiga je zanimala fizika i htio je studirati sa Ludwigom Boltzmannom, čija zbirka popularnih dijela, koja je uključivala inspirirajući esej o heroju i geniju koji bi riješili problem leta predmeta težih od zraka («O aeronautici»), bila izdana u to vrijeme (1905). Boltzmann je izveo samoubojstvo slijedeće godine.

1906. Wittgenstein je počeo studirati strojarstvo u Berlinu i 1908. otišao na sveučilište Victoria u Manchesteru da uči za doktorat. Prijavio se kao znanstveni novak u inženjerskom laboratoriju gdje je radio istraživanja o ponašanju zmaja na gornjim dijelovima atmosfere i radio nacrte propelera sa malim mlaznim motorima na krajevima njegovih krakova. Tijekom njegovih istraživanja u Manchesteru počeo se zainteresirati za temelje matematike, naročito nakon čitanja Principia Mathematica Bertranda Russella i Grundgesetze Gottloba Fregea. U ljetu 1911. Wittgenstein je posjetio Fregea i nakon nekog vremena korespondencije, Frege ga je savjetovao da upiše sveučilište Cambridge da uči pod Russellom.

U listopadu 1911., Wittgenstein je stigao nenajavljeno u Russelove prostorije u Trinity koledžu i uskoro je prisustvovao njegovim predavanjima i sa njime diskutirao o filozofiji u velikom opsegu. Ostavio je veliki dojam na Russella i G. E. Moora i započeo je raditi na temeljima logike i matematičke logike. Russell se počeo zamarati sa filozofijom i vidio je Wittgensteina kao nasljednika koji bi nastavio njegov rad. Tijekom tog razdoblja ostali Wittgensteinovi interesi su bili glazba i putovanja, često u društvu Davida Pinsenta, studenta koji mu je bio blizak prijatelj. Bio je i pozvan u elitno tajno društvo Cambridgeovi apostoli čiji su članovi kao studenti bili Russell i Moore. Dok je bio u Cambridgeu rado je išao u kino.

1913, Wittgenstein je naslijedio veliki imutak kada mu je otac umro. Donirao je nešto, prvotno anonimno, austrijskim umjetnicima i piscima uključujući Rainera Maria Rilkea i Georga Trakla. 1914. otišao je posjetiti Trakla kada je on zaželio susresti svoga dobročinitelja ali Trakl je umro (na prvi pogled samoubojstvo) nekoliko dana prije Wittgenstenova dolaska.

Iako je bio okrijepljen studijem na Cambridgeu i razgovorima s Russellom, Wittgenstein je osjetio da nije mogao doći do srži svojih fundamentalnih pitanjima okružen sa ostalim sveučilištarcima. 1913., povukao se u relativnu osamu udaljenog sela Skjolden u Norveškoj. Ondje je iznajmio drugi kat jedne kuće gdje je proveo zimu. Izolacija od akademskoga okružja dozvolila mu je da se cjelovito posveti svome radu i kasnije je gledao na to razdoblje kao jedno od najproduktivnijih u svome životu. Dok je bio tamo, napisao je epohalno djelo o temeljima logike, jednostavno zvano Logik koja je bila prethodnik i izvor velikoga dijela Tractatus Logico-Philosophicus.

21. Omar Hajam        

Omar Hajjam (perzijski: عمر خیام ’Omar-e Chayyām 18. maj 1048, Nišapuru, Iran - 4. decembar 1131), bio je perzijski pjesnik, matematičar i astronom. Puno ime mu je Ghiyath al-Din Abu'l-Fath Omar ibn Ibrahim Al-Nisaburi Khayyámi (غیاث الدین ابو الفتح عمر بن ابراهیم خیام نیشابوری). Hajjam (خیام) je arapska posuđenica i znači "čadordžija, tkalac šatora." Najpoznatiji je po zbirci pjesama, rubaija.

Vjeruje se da je rođen u familiji nišapurskih zanatlija. Djetinjstvo je proveo u gradu Balhi, studirajući kod šeika Muhameda Mansurija, najpoznatijeg učenjaka tog doba u Perziji. Legenda kaže da su tri vanredna učenika studirala pod pomenutim šeikom. Jedan je bio Nizam-ul-Mulk, koji će kasnije postati vezir, drugi Hassan-i-Sabah koji je postao vođa Asasina, a treći je Hajjam.

Vjerovalo se da će svaki student Muhameda Manusrija doseći čast i sreću. Tri studenta, koji su postali prisni prijatelji, zakleli su se da će svoju sreću međusobno podijeliti. Kada je Nizam-ul-Mulk postao vezir, Hassan-i-Sabah Hajjam su došli na dvor i podsjetili ga na dato obećanje.

Hassan-i-Sabah je zahtjevao, i dobio, mjesto u vladi, ali je zbog svoje ambicioznosti kasnije uklonjen (učestvovao je u zavjeri protiv svog dobročinitelja). Mnogo godina kasnije postao je vođa zloglasnih Asasina.

Hajjam je bio mnogo skromniji i zamolio je za mjesto za stanovanje, istraživanje nauke i molitvu. Odobrena mu je godišnja penzija od 1200 zlatnika iz gradske blagajne. Od ove penzije će živjeti do kraja života. Ova priča, poznata kao "Tri prijatelja" je upitna zbog godina rođenja pomenutih koje se ne slažu.

Za života je bio poznat kao vrstan matematičar, zaslužan za iznalaženje metoda za rješavanje kubičnih jednadžbi intersekcijom parabole sa kružnicom.

1070-e je napisao najveće djelo algebre. U njemu je klasificira jednadžbe po stepenu, i daje pravila za rješavanje jednadžbi četvrtog stepena koja su vrlo slična onima koje se i danas koriste, i geometrijski metod za kubične jednadžbe sa realnim korijenom. Pisao je i o "triangular array" binominalnih koeficijanata, poznatih kao Paskalov trougao. 1077. Hajjam piše "Sharh ma ashkala min musadarat kitab Uqlidis" (Objašnjenje poteškoća u Euklidovim postulatima). Hajjam je napisao značajan broj djela o geometriji, a posebno o teoriji proporcija.

22. Platon           

25. Sokrat              

Sokrat je od samog početka svog djelovanja radio na dosta drugačiji način, što je značilo da nije bio poput ostalih zatvorenih učenjaka ni putujućih učitelja, umjesto toga gdje se god pojavio postavljao je skromna pitanja kojima se htio nadopuniti informacijama.

Uskoro je oko sebe okupio intelektualnu elitu atenske mladeži koja se javila kao ideolog duhovne aristokracije, zbog čega su Sokrat i njegovo društvo tada došli u sukob s vladajućom demokracijom.

Nažalost zbog toga je bio zatvoren i osuđen na smrt, no unatoč činjenici kako su mu njegovi istomišljenici htjeli pomoći, Sokrat nije namjeravao pobjeći dapače sam je ispio otrov.

U vrijeme djelovanja Sokrat nije u zakonu gledao samo zaštitu i odgovor niti atenske zakone, nego zakone općenito. Također nije išao u idealizam kako je to činio Platon, no jasno je da je svojim radom Sokrat nadzirao univerzalne zakone koji proizlaze iz prirode čovjeka i svijeta.

Smatrao je kako se zakoni trebaju provoditi pravedno i s pravdom kao ciljem te da svatko tko živi u zajednici mora prihvatiti te zakone ili napustiti to društvo ukoliko ne prihvaća pravdu koju oni predstavljaju. Postavlja se pitanje što ako zakoni nisu pravedni? Sfistički gledano oni ne mogu biti nepravedni jer je sam zakon priroda. Budući da Sokrat nije bio Sofist on se borio protiv takvog načina razmišljanja jer je smatrao kako ne treba izjednačavati sve zakone.

Sokrat je vjerovao kako se pravda ne može dobiti zbrajanjem, zato što je trajna i nepromjenjiva. Baš zbog toga stoji da odgovaranje zakona pravdi ne ovisi o odluci većine već o samoj pravdi. Dakle smatrao je nepravednim zahtjev za prestankom filozofiranja, jer je smatrao kako ta težnja za mudrošću je upravo ono što je nadvladalo borbu imeđu ljudi i dovelo do uspostavljanja društva.

26. Tales                 

Tales Milećanin (grč.: Θαλῆς ὁ Μιλήσιος; Milet, Mala Azija, 640. ili 624. pr. Kr. – oko 547. pr. Kr.), grčki filozof predsokratovac, tradicionalno se smatra prvim zapadnjačkim filozofom i ocem znanosti.

Prema doksografu Diogenu Laertiju, koji se poziva na Herodota, Durisa sa Samosa i Demokrita, Tales je bio feničkog porijekla; otac mu se zvao Heksamija, a majka Kleobulina. Nije sigurno je li se rodio u Miletu, ili je građaninom Mileta postao nakon što je prognan iz Fenicije.[2] Apolodor u svojoj Kronologiji iznosi da je Tales rođen prve godine 35. olimpijade (640. pr. Kr.). Prema drugim izvorima, Tales je rođen za vrijeme 39. olimpijade (624. pr. Kr.).[3]

Tales, otac filozofije

Neki ga izvori opisuju kao samotnjaka. Priča se da je majci, koja ga je nagovarala da se oženi, odgovorio da je prerano; da bi joj kasnije, kad je opet navaljivala, rekao da je vrijeme za to prošlo. Upitan zašto nema djecu, kazao je «zbog toga što volim djecu». Prema jednima, nikad se nije ženio, a usvojio je sina svoje sestre; prema drugima, oženio se i imao sina imenom Kibist.[4]

Govori se da je umro prateći atletsko natjecanje, u vrijeme 58. olimpijade:

    "[…] od vrućine, žeđi i slabosti, već u godinama. I na njegovom je grobu natpis:

Mali je ovaj grob – ali slava dopire do neba –

Ovo je mjesto najmudrijeg Talesa.“

Anegdote

Anegdote o Talesu svjedoče da on nije bio samo dubok mislilac, nego vješt i u privatnim i javnim poslovima.

Mlin za masline

Diogen Laertije piše: «Hijeronim s Roda priča da je Tales, u želji da pokaže kako je lako obogatiti se, predviđajući da će biti dobar rod maslina, uzeo u zakup sve mlinove maslina i tako nagomilao čitavo bogatstvo.»[6]

Istu su anegdotu prenijeli i Ciceron i Aristotel, koji u Politici piše ovako:

    "Jer kad su mu prigovorili zbog njegova siromaštva kako je filozofija beskorisna, on je – kažu – doznavši na temelju zvjezdarstva da će tê godine biti dobar urod maslinâ, već zimi s ono malo novaca što je imao veoma povoljno zakupio sve tijeskove za ulje u Miletu i na Hiju, jer nitko nije više novaca nudio. Kad je zatim pravo vrijeme došlo, i nenadano su se i istodobno tražili mnogi tijeskovi, iznajmljivao ih je po koliko je on htio, pa je, zaradivši mnoge novce, pokazao kako je filozofima lako obogatiti se, kad to ushtjednu, ali to nije ono oko čega oni nastoje. Govori se dakle kako je na taj način Tales dokazao svoju mudrost.[8]"

Tales i Krez

Talesu se pripisuje skretanje toka rijeke Halis, čime je Krezovoj vojsci omogućio njen prelazak bez gradnje mosta.

Krez (Claude Vignon, 1629.)

Herodot u Povijesti piše o tome:

    "Kad je Krez stigao do rijeke Halisa, tamo je – kako ja tvrdim – preveo vojsku preko mostova što su na tom mjestu već postojali, a – prema općeprihvaćenoj priči Grka – preveo mu ju je Tal[es] iz Mileta. Naime, Krez je bio u nedoumici kako bi mu vojska prešla rijeku (jer u to se vrijeme oni mostovi još nisu ondje nalazili), a – po toj priči – Tal[es], koji je tada upravo bio u logoru, uspio mu je učiniti da rijeka koja je tekla s lijeve strane vojske počne teći s njezine desne strane; to je učinio ovako: započeo je iznad logora kopati dubok jarak u obliku polumjeseca, kako bi obuhvatio logor koji je njime bio ograđen sa stražnje strane, te je rijeku kroz taj jarak odveo iz njezina starog korita i opet ju je, zaobišavši logor, u nj vratio, pa je tako odavde bila rijeka podijeljena na dva dijela i na oba se mjesta mogla prijeći. A drugi kažu da je stari tok rijeke sasvim presušio. No u to ne vjerujem: kako bi ga u tom slučaju prešli na povratku?

Herodot se prisjeća Talesove mudrosti u javnim stvarima i u drugim prilikama: on je, predviđajući da će pojedine grčke gradove u Maloj Aziji pokoriti Perzijanci, «predlagao Jonjanima da osnuju jedinstveno vijeće, smješteno u Teju (naime, Tej je središnja točka Jonije), a da se ostali gradovi i dalje jednako naseljavaju, premda bi se smatrali samo općinama».

Diogen Laertije još iznosi podatak da je Tales spriječio protuperzijski savez Milećana s Krezom, predvidjevši da će Kir Veliki poraziti Kreza.

Pad u bunar

Platon, i Diogen Laertije opisuju zgodu kada je Tales jedne noći tako zadubljen motrio zvijezde, da nije vidio kuda hoda, te je pao u jamu (ili bunar). Zvao je u pomoć, na što mu se neka duhovita robinja, Tračanka, (prema Diogenu Laertiju, starica) narugala: “E, Talese, ti nisi kadar vidjeti što ti je pred nogama, a htio bi spoznati što je na nebu.”

Glas o Talesovoj mudrosti

Tales je prvi dobio nadimak filozofa – bilo je to za arhonta Damasipa (582. – 581. pr. Kr.).[14] To potvrđuje i Platon koji, govoreći o "najobrazovanijima u filozofiji i govorima", kaže:

    "Ima ih i sada, a bilo ih je i negda, koji su upravo to opazili da živjeti na spartanski način znači kudikamo prije voljeti mudrost više nego gimnastiku. […] Ovakav je bio i Tales Milećanin i Pitak Mitilenjanin i Bijant Prijenjanin i naš Solon i Kleobul Lidijac i Mizon Henjanin, a kao sedmi se među njih ubrajao Lakedemonjanin Hilon. Svi ti bijahu oponašatelji, ljubitelji i učenici spartanskog odgoja. I možeš razabrati da su njihova mudrost kratke rečenice vrijedne spomena što ih je svaki izrekao.[15]"

Premda različiti izvori nisu usklađeni po pitanju bilo imena bilo broja tih drevnih mudraca, Talesovo je ime na svim popisima neizostavno navedeno.

Predaja kaže i da je «neki od Krezovih prijatelja od kralja primio zlatan pehar da ga preda najmudrijem među Helenima, i on ga je predao Talesu.».

Postoji priča da su miletski ribari slučajno izlovili neki tronožac. Oko tronošca nastala je prepirka, te su odlučili otići po savjet u Delfijsko proročište. Proročanstvo je glasilo: «Tko je prvi u mudrosti, njegov je tronožac.». Tako su tronožac predali Talesu.

Tales je prva osoba o kojoj znamo da je ponudila objašnjenja prirodnih fenomena koja su bila materijalističke a ne mitološke ili teološke prirode. Njegove su teorije bile nove, hrabre i razumljive; one su bile racionalne i znanstvene. Aristotel je priznao Talesa kao prvog filozofa i kritizirao njegove pretpostavke na znanstven način.

Najveća su Talesova dostignuća: traganje za znanjem radi samog znanja, razvoj znanstvene metode, usvajanje praktičnih metoda i njihov razvoj do općih načela, radoznalost spram prirodnih fenomena. On je u 6. st. pr. Kr. postavio pitanje «od čega se sastoji svemir», na koje se još traži odgovor.

U dugoj povijesti filozofije mnogi su se filozofi spominjali Talesa i pokušali ga karakterizirati na neki način. Općenito mu se priznaje da je donio nešto novo ljudskoj misli. Matematika, astronomija i medicina već su postojale. Tales je dodao ponešto tim različitim poljima znanja kako bi proizveo univerzalnost, koja – sudeći po danas preostalim izvorima – nije bila odlika dotadašnje tradicije, nego utemeljila nov, znanstveni pristup.

Odgovori na pitanje u čemu se točno sastoji novina Talesova pristupa ugrubo se mogu podijeliti u dvije kategorije: novina teorije i novina metode.

Novina teorije

Uz Talesa se vežu pojmovi materijalizma i filozofije prirode. Mnogi se slažu da je Talesovu teoriju obilježio monizam. Bertrand Russell kaže:

    "Stav da je sva materija jedno posve je hvalevrijedna znanstvena hipoteza. Što se tiče iskustva, blizina mora čini više nego vjerojatnim da će netko primijetiti kako sunce isparava vodu, kako se maglice dižu s površine i stvaraju oblake koji opet nestaju u obliku kiše. Prema ovom stajalištu, zemlja je oblik koncentrirane vode. Pojedinosti, dakle, mogu biti prilično maštovite, ali je ipak prava mastorija otkriti da materija ostaje ista u različitim agregatnim stanjima.[39]"

Novina metode

Talesovo je učenje novo i po svojoj metodi. Edmund Husserl[40] kaže da filozofski pristup – započet s Talesom – predstavlja novu kulturnu konfiguraciju temeljenu na odbacivanju tradicije u korist istraživanja onoga što je istinito po sebi, tj. ideala istine. Sve započne s izoliranim pojedincima kao što je Tales, no oni s vremenom zadobiju potporu i suradnju. Naposljetku se ideal preobrazi u društvenu normu, nadilazeći nacionalne granice.

27. Zenon iz Eleje               

Zenon iz Eleje (grč. Ζήνων ὁ Ἐλεάτης, oko 490. pr. Kr. - oko 430. pr. Kr.) je bio grčki filozof predsokratovac. Pripadao je elejskoj školi, koju je osnovao Parmenid. Aristotel ga je prozvao izumiteljem dijalektike, ali je on najpoznatiji po svojim paradoksima.

"U ovom hirovitom svijetu ništa nije hirovitije od posmrtne slave. Jedan od najboljih primjera žrtvi zbog lošeg rasuđivanja novih generacija jest Elejac Zenon. Nakon što je izmislio četiri argumenta od kojih su svi bili nemjerljivo suptilni i smišljeni, najveći dio kasnijih filozofa ga je proglasilo dovitljivim, a njegove argumente sofizmima. Poslije dvije tisuće godina neprestanog opovrgavanja, ovi su sofizmi ponovo postavljeni, i postali su osnova matematičke renesanse [...]" Bertrand Russell, Principi Matematike I (1903).

Malo je činjenica sa sigurnošću poznato o Zenonovom životu. Iako napisan gotovo stoljeće poslije Zenonove smrti, glavni izvor informacija o Zenonovom životu je Platonov dijalog Parmenid. U tom dijalogu, Platon opisuje posjet Zenona i Parmenida u Ateni, u vremenu kada je Parmenid imao "oko 65" godina, Zenon "gotovo 40", a Sokrat je bio "veoma mlad" (Parmenid 127). Ako uzmemo da je Sokrat tada imao oko 20 godina, i znajući da je Sokratovo rođenje bilo 470. pr. Kr., dobivamo da je datum rođenja Zenona oko 490. pr. Kr.

Platon kaže da je Zenon bio "visok i lijep" i da je "u godinama svoje mladosti [...] bio obljubljen od Parmenida" (Parmenid 127).

Druge, možda manje pouzdane detalje Zenonovog života donosi knjiga "Životi poznatih filozofa" Diogena Laertija, gdje je zabilježeno da je on bio sin Teleutagore, usvojeni sin Parmenida i "dobar u debatiranju obje strane neke rasprave, univerzalni kritičar", te da ga je elejski tiranin zatvorio, a možda i ubio.

Iako nekoliko antičkih pisaca spominje Zenonova pisana djela, nijedno nije sačuvano.

Platon kaže da su Zenonova djela "donesena u Atenu prvi put prilikom..." posjeta Zenona i Parmenida. Platon dalje kaže da je Zenon rekao da je to djelo "trebalo obraniti Parmenidove argumente", da je napisano u Zenonovoj mladosti, ukradeno, i objavljeno bez njegovog odobrenja. Platon daje Sokratovo parafraziranje "prve teze prvog argumenta" u Zenonovom djelu, koja glasi: "[...] ako ima više bića, ona moraju biti u isto vrijeme i slična i različita, što je nemoguće, jer slično ne može biti različito, niti različito slično".

Proklo je u svom komentaru Platonovog Parmenida rekao da je Zenon pronašao "[...] ne manje od četrdeset argumenata koji pokazuju kontradikcije[...]" (st. 29)

Zenonovi su argumenti možda prvi primjeri metode spoznaje zvane reductio ad absurdum, također zvane i dokaz pomoću kontradikcije.